07: "Stvarno si konj, znaš."

4.6K 380 162
                                    

NATHAN BENNETT

Sporim sam korakom hodao prema kući. Ne samo da su me boljela leđa od ukočenog sjedenja pri sviranju, već su me boljeli i prsti i cijela desna ruka. Danas smo vježbali do iznemoglosti, a Aidin nagli odlazak samo je još više pogoršao situaciju jer je Michael zahtijevao da sviramo bez nje što je, po mom mišljenju, užasno glupo budući da ju prati cijeli orkestar. Ali nisam mogao samo šutjeti i slušati kako ju omalovaža. Morao sam mu nešto reći bez obzira na Danielove znakove iz ovaj put osvjetljenog gledališta da ušutim. Izbacio sam ga iz takta pa me opet poslao kod ravnatelja koji je ovaj put pozvao moje roditelje.

Stvarno ne znam koji je vrag s tim dirigentom i zašto nas sve tako mrzi niti je moja stvar da znam. Sve što ja znam i želim jest da što prije završim s tim sranjem, prodam violončelo i odselim negdje dalje od Pertha.

Mislim, nemojte me krivo shvatiti, Australija je općenito predivna i ja obožavam australsko more i plaže, ali puna mi je kapa visokih očekivanja i onda kasnije razočarenja.

Na prstima sam ušao u kuću i tiho zatvorio ulazna vrata, pazeći da ne ispustim nijedan preglasni zvuk kako ne bih dao do znanja svojim roditeljima da sam stigao. Nisam bio raspoložen za njihove prodike, ne danas. S time sam se planirao suočiti sutra.

Izuo sam se i polako krenuo prema stubama koje vode u podrum gdje je bila moja soba. Majka je bila šokirana mojom idejom da se preselim u podrum, ali na kraju je popustila. Sav namještaj mi je Dan pomogao prenijeti i ispalo je poprilično fora. Doduše, jest da je malo vlažno ponekad, ali podrum je jedino mjesto u kojem mogu biti sam sa svojim mislima i roditelji nikad ne ulaze u njega.

"Nathane!? Jesi li to ti?"

Naravno da je čula, ima sluh poput našeg starog mačka Trevora, a vjerujte mi - Trevor sve čuje.

"Jesam", promrmljao sam i naslonio violončelo na zid pred ulaz u podrum.

"Dođi malo ovamo, molim te."

Ako postoji ijedna stvar koju mrzim više od Aide Johnson i njezinog prenemaganja, onda je to formalnost moje majke. Stisnuo sam šaku i krenuo prema boravku.

Nisam se nimalo iznenadio kad sam ondje ugledao moje roditelje, stariju sestru Dolores i djeda kako sjede i promatraju me prosuđivačkih izraza lica. Osjećao sam se kao da sam na modnoj pisti, a oni ocjenjuju moje hodanje u visokim petama.

O, Bože. Previše gledam televiziju.

"Sjedi", rekao je tata ljubazno i ponudio mi naslonjač.

"Neka, stajat ću", odvratio sam prkosno i prekrižio ruke preko prsa. Možda su oboje užasno zahtjevni i od mene očekuju savršenstvo, ali ipak malo više ne podnosim oca zato što me upravo njegova strana obitelji uvukla u ovo sranje sa sviranjem.

"Nate, molim te." Njezin pogled kao da je vrištao 'sjedi prije negoli bude sranja' pa sam sjeo.

"Siguran sam da znaš zašto smo te pozvali", započeo je tata, skupivši ruke u trokut. Nemoj izgubiti živce, nije vrijedno.

"Znam", promrmljao sam i naslonio se. Ne znam koliko ću još dugo moći izdržati njihove poglede.

"Onda vjerojatno znaš što te čeka", nastavio je.

Note ljubaviWhere stories live. Discover now