Note ljubavi

31: "Nate, jel to Aida?"

NATHAN BENNETT

Stiskao sam glupi mobitel u ruci, čekajući da mi se Aida javi. Međutim, ponovno me ignorirala što me veoma rastuživalo. Ali razumio sam je. Ja sam kriv i ona nema nikakvu obavezu javiti mi se.

"Hej, ovdje Aida. Ako je hitno, ostavite poruku. Ako nije hitno, javit ću vam se, ovisi o tome koliko ste mi trenutno dragi. Lijep pozdrav", slušao sam sekretaricu iznova i iznova se utapajući u njezinu glasu. Ovo je na neki način bilo veoma jadno od mene, ali bilo je sve što sam imao. To je bio jedini način da čujem njezin glas.

Iz misli me prenulo kucanje na vratima te je moja dražesna majčica ušla unutra kao da sam ju pozvao.

"Diži se. Idemo ti u Sydney kupiti novo violončelo. Otac ne želi da uništiš djedovo", rekla je stavljajući naušnice na uši. Tamna kosa joj je bila u veoma zategnutoj punđi dok su njezine ledeno plave oči bile obrubljene tušem.

Nasmijao sam se. "Ti se šališ, jel' da?"

"Ne šalim se", rekla je mrtva ozbiljna i počela mi kopati po ormarima. "Tamo ima jedna dobra trgovina s instrumentima stoga ti idemo tamo kupiti novo violončelo. Let traje šest sati, preživjet ćeš."

Šokirano sam je promatrao. "Vi ćete platiti kartu od Pertha do Sydneya samo zato da biste mi mogli kupiti violončelo?"

"Da. Uostalom, moramo posjetiti neke prijatelje. Sam ćeš si kupiti violončelo. Dat ćemo ti kreditnu karticu, s njom možeš raditi što god hoćeš."

Preokrenuo sam očima. Mrzio sam to što su djedov novac kojeg je zaradio tijekom cijele svoje karijere - koja je bome bila dobra - trošili na gluposti kao što je profinjeno violončelo za debila koji nakon nekoliko tjedana taj instrument neće više ni pipnuti.

Djed je izričito naglasio da ne trošimo taj novac uzalud, već u ekstremno iznimnim situacijama kao što je, na primjer, potres ili uragan ili nešto treće. Kuća nam se nije pretjerano razlikovala od ovih u susjedstvu jer je djed volio jednostavnost. Čudno, svu svoju imovinu prebacio je na mene, a moji su roditelji željeli da to što više iskoristim.

Ja sam razmišljao više kao djed. Tko zna, možda jednog dana poželim osnovati obitelj? Taj će mi novac tada biti poprilično potreban, jer bih volio da moja djeca imaju najbolje što im se može pružiti.

Nisam znao zašto, ni kako, ali odjednom mi je pred očima bljesnula slika Aide i mene kako sjedimo i grlimo dvoje malih klinaca koji nas oduševljeno gledaju.

Osmjehnuo sam se samom sebi dok se mojom utrobom širila toplina koja kao da je iscjeljivala moje rane i vraćala mi nadu.

Moram Aidu vratiti natrag.

"Čemu se osmjehuješ?" upitala je mama zbunjeno me gledajući.

Ona i ja nikada nismo imali onaj poseban odnos majke i sina. Dok je Dan do desete godine svaku noć spavao s mamom u krevetu, ja sam već s tri godine bio poslan u drugu sobu u dječji krevetić. Moja je majka bila veoma čudna osoba. Katkad se činila toliko toplom, a katkad toliko hladnom da mi se činilo kao da zapravo ni nisam njezin sin.

"Nije bitno", rekao sam i počeo spremati torbu. "Kada je let?"

"Za sat vremena. S nama ide i Gabby. Želi se malo družiti s tobom. Primjetila je da si odsutan zadnjih dana, znaš. Boji se da ne bude kao i prije, kada si se jedva igrao s njom", rekla je spremajući mi neku odjeću u torbu.