(Ovaj tjedan ćete dobiti samo jedan nastavak jer je Katarina na zimovanju i nismo uspjele napisat nešto više prije njezina odlaska. Usput, sa zakašnjenjem vam želimo puno uspjeha u 2017. godini 💕)
AIDA JOHNSON
Pogledala sam svoj odraz u ogledalu i odlučila podići kosu. Zavezala sam je u čvrstu punđu nakon čega sam duboko uzdahnula. Nisam znala kako je na sprovodima jer nikada nisam bila na jednom, jedino što sam znala jest da se obučem u crno.
Navukavši crne čizme na noge, izašla sam van i namršteno primjetila da pada kiša. Zgrabila sam crni kišobran i raširila ga, trčeći do najbliže autobusne stanice. Sat na mojoj ruci mi je govorio da imam još pola sata vremena, na što sam malo usporila.
Čim sam zakoračila u tmurni autobus svi pogledi bili su uprti u mene. S nelagodom sam primjetila da su većina neki jezivi muškarci i jedna starija gospođa. Shvativši da je mjesto pored nje prazno, odahnula sam.
Brzim korakom sam joj prišla i pokušala što tiše sjesti. Međutim, mnogi muški pogledi su i dalje počivali na meni.
"Svi su oni isti. Bitno da je mlado i zgodno, zar ne?" rekla je gospođa pored mene, prenuvši me iz razmišljanja.
Kratko sam kimnula i zagledala se kroz prozor preko njezinih ramena.
"Ideš na sprovod?" upitala me pomno proučavajući moju odjevnu kombinaciju. Ponovno sam kratko kimnula ni ne pogledavši ju.
Čim je prastari autobus stao, izletjela sam van na prohladnu kišu i požurila prema kapelici. Polako sam hodala iza svih njih. Okruživali su me tihi jecaji i ozbiljna i namrštena lica. Svi su oni došli kako bi odali počast Nateovom djedu, svi ovi ljudi su njega poznavali.
Pogledom sam tražila Natea, međutim, nisam ga nigdje mogla pronaći. Sjela sam skroz u zadnji red, ali sam imala dobar pogled na sve što se naprijed događalo. Osvrnula sam se oko sebe, napola se nadajući da ću ugledati neko poznato lice, možda Daniela pa čak i Amandu, ali to su uglavnom bili meni nepoznati stari djedovi i bake. U jednom mi je trenutku pogled pao i na Edwarda Andersona, ali on je kao i svi ostali gledao naprijed.
Raskopčala sam kaput, ali nisam se skidala iz njega jer je bilo prohladno u crkvi. Nekoliko minuta prije početka mise, ugledala sam Natea kako ustaje sa svog mjesta u prvom redu i ozbiljna izraza lica kreće prema meni. Srce mi je zatitralo od uzbuđenja, a onda se snuždilo kad sam ugledala suze u kutevima njegovih smaragda.
Uvukao se u klupu i dovukao do mene, uhvativši me za ruku. "Hvala što si došla", promuklo je rekao. Promatrala sam suzu kako mu polako klizi obrazom i nježno ju obrisala slobodnom rukom.
"Naravno", rekla sam slabašno se osmjehnuvši. Pokušao je uzvratiti, ali to je ispala kao bolna grimasa, a ne osmijeh.
Približivši mu se u potpunosti, spojila sam naša čela, a on je prebacio jednu ruku preko mojih ramena, dok sam drugu držala među svojim dlanovima. Bili smo tako prokleto blizu jedno drugom da sam mogla osjetiti njegov dah na svom licu. Poželjela sam da ga mogu poljubiti.
Kad je misa počela, slušala sam samo jednim uhom. Potpuno sam se približila Nateu koji se igrao prstenom na mom prstu i tiho plakao. Boljelo me gledati ga takvog, prvenstveno zato što nisam navikla da je takav, ali dobro sam znala kako je to kad ti umre netko blizak. Od baka i djedova mi je ostala samo jedna baka u malom gradiću imena Albany koju često volim posjetiti jer uvijek ima mojih najdražih kolača. A osim toga, Albany je predivno mjestašce i ne lažem kad kažem da bih se rado preselila ondje. Tiho je i nema zagađenja, baš onako kako volim.
Nakon što je misa bila gotova, podigli su lijes i izveli ga van, na groblje, te ga polako počeli spuštati u rupu u zemlji. Nate se tresao cijelo to vrijeme, imala sam osjećaj da bi se svakog trenutka mogao srušiti.
A onda je nakon više od sat vremena sve bilo gotovo. Nate me pozvao da idem kod njih doma jer svi idu tamo, ali odbila sam. Rekla sam mami da se neću zadržavati duže od sat vremena, a već je prošlo i dva sata.
"Onda bar daj da te otpratim doma", rekao je. "Busevi više ne voze, a ne bih si oprostio da se i tebi nešto dogodi."
Uzdahnula sam. Znala sam od prije da se ne isplati prepirati s njime stoga sam pristala. Zbog pogleda kojeg mi je uputila njegova majka kad joj je rekao da me ide otpratiti doma sam se osjećala kao da sam zadnje govno na svijetu. Njega je, pak, pogledala pogledom koji govori 'razgovarat ćemo kad dođeš doma', ali čak i ako je shvatio, nije to nikako pokazao.
Polako smo hodali prema mojoj kući, kiša je već i prestala padati, ali smo morali paziti na lokve. Neobavezno smo pričali, iskreno, trudila sam se skrenuti mu pažnju sa sprovoda što je išlo malo teže zbog naše odjeće, ali uspjela sam ga jednom nasmijati iako je to trajalo kratko.
"Što ti misliš o onom sranju s komornom?" upitao me odjednom. Trebala sam znati da će potegnuti tu temu. Jučer je bilo svega i gotovo je lupio šakom Michaela da ga Alex nije odvukao. Onda je skoro lupio i Alexa, ali uspio se suzdržati. Pokupio je svoje stvari i izletio iz učionice, ostavivši nas troje u šoku.
Doduše, s razlogom je poludio, ali svejedno, to ne znači da smije lupiti Michaela kad god napravi nešto što Nateu nije po volji. Šupak je, ali svejedno je stariji.
Slegnula sam ramenima. "Ne znam. Možda bi to sve skupa i bilo dobro da nema Alexa i Michaela."
Ukočeno se nasmijao. Šutke sam nastavila hodati prema kući, osjećajući njegov pogled na sebi. Zaustavila sam se kad sam došla ispred kuće i napokon ga pogledala.
"Možda je istina, možda ne, ali priča se da ideš na orkestar samo zato što ti je prijetila mogućnost da padneš razred. Je li to stvarno tako ili su to laži?" upitala sam ga ozbiljno, dok sam iznutra zapravo izgarala od znatiželje. Iako sam se drugi put danas osjećala kao govno jer ga to pitam nakom djedova sprovoda, bila sam previše znatiželjna.
"Da, to istina je. Nagodio sam se s ravnateljem. Da nije bilo mojih roditelja koji su puno dali za glazbenu, odavno bih već pao razred."
"Nije mi jasno. Svaki put kad smo na orkestru, ne mogu ne zamijetiti da si puno bolji od ostalih viončelista. Kako je to moguće ako je istina to da si trebao pasti?" upitala sam istinski zbunjena.
"Aida ti... zbilja ne razumiješ?" upitao me, imajući neki nedokučivi izraz lica. Kada sam odmahnula glavom, samo je uzdahnuo i nakon nekoliko sekundi progovorio.
"Pa, pretpostavljam da ne znaš, ali mrzio sam svirati violončelo. Iz dna duše. Međutim, onda se pojavila jedna djevojka i sve u meni uzburkala, toliko da više ni samog sebe nisam mogao prepoznati", rekao je. Utroba mi se zaledila.
"Koja je to djevojka?" upitala sam ukočeno iako sam negdje duboko u sebi imala osjećaj da znam odgovor na to pitanje. Blago se nasmijao.
"Ti si ta djevojka, Aida. Kada si ušla u moj život, imao sam priliku okusiti nešto o čemu nikada nisam ni sanjao. Kada si poremetila apsolutno sve u mojoj glavi, razvila se strast prema sviranju, neka neopisiva ljubav prema tom instrumentu. Mogao sam okusiti nalete inspiracije, žudnje i... čega još ne? Ali... ono što mi treba je okusiti samo još jedan jedini okus", rekao je i u dva koraka prešao razdaljinu između nas, prislanjajući svoje meke usnice na moje.
YOU ARE READING
Note ljubavi
Teen Fiction[ knjiga prva ] Svi u srednjoj školi Perth znaju tko je Nathan Bennett: najpopularniji dečko u školi, a ujedno i učenik s najviše izostanaka i previše loših ocjena. Uz to, pohađa i srednju glazbenu školu u kojoj nije nimalo bolji. Stoga mu ravnatelj...
