Note ljubavi

30: "Ne ostavljaj me." (Fake edition)

Guys, ovaj nastavak je veoma bitan, tako da vas molim da pročitate još koju rečenicu na kraju i bez obzira na sve zapamtite koliko vas volimo. ❤

AIDA JOHNSON

Hodala sam kućom poput zombija, crvenih očiju i raščupane kose. Jedva sam čekala da roditelji odu negdje, tako da se u miru mogu isplakati.

Od incidenta s Nateom je prošlo tek nekoliko sati i rana je još uvijek bila svježa. Nisam mogla vjerovati što se sve dogodilo u ovako kratkom roku. Još prije par dana je priznao da me voli, kao i ja njemu, a sad ovo.

Igra li se to netko mojim životom?

Istog trenutka kada sam pokušala malo bolje razmisliti o tome, netko je pozvonio na vrata te sam se požurila otvoriti ih. Kiša je nakon stanke počela lijevati jače nego prije pa nisam znala tko bi po ovakvoj kiši došao do mene.

Kada sam otvorila vrata, isprva nisam mogla prepoznati osobu. Međutim, kada je podignula pogled, ugledala sam veoma poznato lice.

"Elle?" upitala sam zbunjeno. Počela je jecati i bacila mi se u zagrljaj. Uvela sam je u kuću i posjela na kauč, dok je vani gron udario veoma blizu moje kuće.

"Aida! Nate i Daniel... oni su...", započela je, ali ju je ponovno jecanje i plakanje zaustavilo. Mojim tijelom su prošli trnci strave te sam ju blago prodrmala da se smiri.

"Što se dogodilo Nateu i Danielu, Elle?" upitala sam uplašeno. Nevidljiva ruka stiskala mi je želudac i odjednom sam od straha imala ogroman nagon za povraćanjem.

"Doživjeli su nesreću, Aida. Daniel je prošao s manjim ozljedama, ali... Aida, Nate će možda umrijeti!"

I to je bio trenutak kada je svijet odjednom stao. Bol mi se poput zmijskog otrova širila dušom i tijelom. U tom trenutku moje srce je preskočilo otkucaj i nastavilo lupati brže nego ikada prije.

"Aida!" Elle me tresla. Međutim, osjećala sam se poput kamene skulpture čije je središte netko udario čekićem.

Elle me povukla i odvela do auta otvorivši vrata i nježno me gurnuvši na sjedalo. Duboko sam udahnula i zavezala se. Suzdržavala sam suze koje su prijetile pasti i pridružiti se kiši koja je neumorno lijevala.

Cijelu vožnju provele smo u tišini, ona grčevito stišćući volan, ja ukočeno sjedeći. Čim smo došle pred bolnicu, izletjele smo iz auta i u roku od nekoliko sekundi se onako pokisle našle na recepciji.

"Nathan Bennett?" izrekla sam njegovo ime uplašeno.

"Vi ste mu obitelj?" nezainteresirano me pogledala preko ruba naočala.

Trebam li slagati? "Djevojka", naposljetku sam rekla.

"Žao mi je, samo ga obitelj može posjetiti", odgovorila je i vratila se svome poslu.

"Molim vas, ja..." Bila sam na rubu suza. Došlo mi je da preskočim pult i ubijem boga u njoj, ali morala sam se smiriti jer bijesom i nasiljem neću previše toga postići.

Uzdahnula je. "Dobro. U redu. Drugi kat, soba 211. Ali čisto sumnjam da ćeš ga moći vidjeti više nego što možeš kroz staklo. Na intenzivnoj je njezi, u nesvijesti. Jedino ako si medicinska sestra ili doktor možeš ući u sobu, a to nisi."

Razmislila sam malo o tome. Nisam ni blizu medicinskoj sestri. Ali, što ako se prerušim u jednu?

"Gospođo, morate mi pomoći. Ima toliko stvari koje mu moram izreći. Nedavno smo se posvađali i..." rekla sam već na rubu suza.

Njezin pogled odjednom se smekšao. Kimnula je i pogledala uokolo. Oko nas su ljudi jurili nimalo ne obraćajući pozornost na nas.

"Dobro. Na prvom katu imaš sobu za osoblje i vrata s klasičnim natpisom 'Zabranjen ulaz nezaposlenima.' Tamo ćeš naći odjeću za medicinske sestre i doktore. Uzmi i medicinsku masku kako te nitko ne bi mogao prepoznati. I još nešto: ja ti nisam nimalo pomogla. Zaboravi me. Evo ti ključevi i nikad mi se više nemoj obratiti. Imaš maksimalno deset minuta za pričanje. Ali nisam sigurna može li te čuti", rekla je potiho i pružila mi ključeve. Stisnula sam ih u dlanu i lagano kimnula glavom.