Note ljubavi

27: "Neću prekinuti s njom."

Znamo, znamo, nastavak previše kasni, ali tako je kako je. Žao nam je zbog toga i nadamo se da ćemo ubuduće više vremena posvetiti pisanju ove priče, i zapravo, jedna drugoj jer više uopće ne pričamo kao nekad svaki dan već jedanput tjedno. Ostavite nam koji vote, usputni komentar i komentar s cjelokupnim mišljenjem na dosadašnju radnju i čujemo se, nadamo se, uskoro :)

Vole vas vaše Katarina i Mirta❤

NATHAN BENNETT

"Ej, idem ja!" viknuo sam, otvorivši ulazna vrata.

"Kamo?" mama je doletjela u hodnik čim sam do kraja izgovorio rečenicu.

"S Danom do kina", rekao sam. "Ne znam kad ću se vratiti, možda skrenemo do nekog kluba ili nešto", slegnuo sam ramenima.

Sumnjičavo me promatrala nekoliko trenutaka. "Ne ideš se naći s onom malom Johnsonicom?" podigla je obrvu.

"Ne, još je u bolnici", slagao sam. "A njezini roditelji me ionako ne puštaju da ju vidim", dodao sam, zvučeći kao da mi to stvara veliku tugu. Volio sam što sam bio dobar glumac, to je jednostavno bilo nešto što ste morali naučiti kad imate moje roditelje za roditelje.

"Rekla sam ti da prekineš s njom", hladno je rekla. "Nikad ne slušaš."

"Neću prekinuti s njom, u redu? Ne dok mi ne kažeš razlog zašto bih to napravio ili što se dogodilo između njenog i mog tate!"

Gledala me, suzivši oči, vjerojatno ne vjerujući da sam joj se tako suprotstavio. Što je drugo, uostalom, mogla očekivati? Još uvijek se prema meni ponašala kao da sam dijete, ne samo ona već i tata i to mi je stvarno išlo na živce.

Nakon što mi nije odgovorila, samo sam odmahnuo glavom i izletio iz kuće, požurivši prema autu dok još nije izašla za mnom i napravila neku scenu.

Normalno da nisam išao u kino s Danom, tko još ide u kino u šest sati navečer? Moja majka, toliko obrazovana i bitna žena, a ne zna da se filmovi počinju projicirati od osam pa nadalje.

Išao sam do Aide, naravno. Rekla mi je da je sama doma jer su njezini otišli na rođendan neke njene tete, a njoj se nije dalo, pa me zvala da dođem kod nje da ne bude sama. Zbog činjenice da je zvala mene, a ne Elle, bilo mi je toplo oko srca.

Ponio sam tri filma sa sobom iako mi je rekla da ih ona ima na pretek doma, ali da su svi neke komedije i romantični što mi se uopće nije dalo gledati. Uz malo sreće ću ju nagovoriti da gleda sa mnom Jurski park iz 1993. kojeg, rekla mi je preko telefona, nikad nije pogledala. Nisam mogao vjerovati kad sam to čuo i rekao sam joj da ćemo večeras pogledati sva tri htjela ona to ili ne, na što mi je odgovorila s "to ćemo tek vidjeti."

Kad sam stigao pred njenu kuću, auta njenih staraca nije bilo, no ipak sam parkirao malo dalje za svaki slučaj, ako se odluče vratiti ranije doma. Već je lagano pao i mrak što je samo išlo u moju korist - nitko od susjeda me nije mogao vidjeti. Uzeo sam filmove i mobitel, izašao iz auta, zaključao ga i uputio se prema ulaznim vratima gdje me na dovratku čekala moja djevojka sa širokim osmijehom na usnama.

"Hej", rekao sam prišavši joj i nježno ju poljubio. Prste je zavukla u moju kosu i nasmijala se kroz poljubac. "Kako se osjećaš?" upitao sam kad smo se odvojili.