Fight For Us

30.

A/N 

Napokon, dakle napokon sam dobila inspiraciju za ovu priču.

Potrudila sam se ono totalno za ovo, nadam se da će vam se svidjeti. Volim vas i ostavite VOTE i KOMENTAR.  <3

-NelaIrwin<3

Anna's P.O.V.

"Sve je ovo nizašto! Nema šanse da uspijemo. Od svih onih kuća nam je ostalo još četiri i čisto sumnjam da ćemo išta pronaći." Derala se hodajući gore dolje po sobi koju smo iznajmile na jedan dan da se odmorimo od pretraživanja. Obašle smo više od pola Amerike i nismo nigdje pronašle taj kolac. 

"Smiri se." Promrmljala sam joj, ali problem je bio u tome što se nisam ni ja mogla smiriti, a kamoli ona. 

Uzdahnula je ljuto gledajući u mene. "Kako? Kako da se smirim?" Zakolutala sam očima dok se i dalje derala. "Ostalo nam je tako malo i čisto sumnjam da ćemo uspjeti." Uzela sam popis i gledala sam koje su nam lokacije ostale za pregledati. 

"Slušaj.. Ostale su nam dvije kuće u Vermontu, jedna u Georgiji i jedna u Maineu. Nemoj mi se sada nervirati, treba ih pretražiti. Samo još to. Svaku smo kući prevrnule od temelja, otkinuli smo sve grede osim nosivih, vjerojatno će se i srušiti ubrzo, temeljito smo sve pretražile. Nema šanse da sada odustanem od toga." Govorila sam joj oštro. "To su samo još četiri kuće. Ako odmah krenemo, biti ćemo gotove za tri dana. Ako ništa ne pronađemo, Nikki će pronaći način da je ubijemo." Zaustavila sam se čekajući njezin odgovor. 

Duboko je udahnula i polako je izdahnula, kao da se pokušava smiriti. "U redu onda, još tri dana i gubim strpljenje. Gdje ćemo prvo?" Upitala me. Odlučila sam ići prema osjećaju.. Prvo mi je došlo da idemo u Vermont jer su tamo dvije kuće, a onda mi je u oči nekako upala Georgia. Imam neki osjećaj oko Georgije.

"Idemo u Georgiju." Rekla sam s osmijehom. "..Ali prije nego što krenemo.." Zbunjeno je pogledala u mene jer nije znala što ću napraviti. "Dođi ovamo.." Zagrlila sam je fino i čvrsto, onako kako znam. "Sve će biti dobro." Promrmljala sam joj, a onda smo skupa izašli iz te sobe koju smo bile iznajmile i krenule smo na put prema Georgiji.

 "Zašto baš Georgia?" Upitala me dok smo trčale prema tamo.

"Može se reći da mi je palo na pamet da je tu Evan prvo živio kada je doselio." Govorila sam pomalo sumnjičavo. "Možda je malo nelogično jer bi tu prvo gledao. Znaš, tu je bio originalni hrast.." Klimala je glavom i slegnula je ramenima. 

"Nema veze, gdje god ti želiš. Ja se u svakome slučaju nakon tri dana vraćam kući, pronašli mi taj kolac ili ne." Nasmijala sam se na to. 

"Izgleda da ćemo ga onda morati pronaći, zar ne?" Nasmijala se i nastavile smo dalje trčati, ovaj put bez bilo kakvih pauza i zastajkivanja. Nisam htjela stajati na ljudsku hranu tako da se na kraju nebi ispostavilo da zbog mene ne može stići obaći sve kuće u tri dana. Ne želim da se opet ljuti na mene zbog takvih stvari.

Nakon nekoliko sati bili smo tu.

Grad u koji je Evan prvo doselio.. Bio je to malen gradić, ali izgledao je kao da je bogat poviješću. Imao je puno starih građevina i kuća. Nisam bila točno sigurna koja je njegova, ali bila sam odlučna u tome da što prije saznam. 

"Idemo negdje da saznam koja je njegova kuća." Klimnula je glavom i pratila me. Ušla sam u najbliži kafić koji sam pronašla i počela sam se raspitivati. Predstavljala sam se kao turist i studentica arhitekture koju zanimaju najstarije građevine u ovome gradu. Saznala sam dvije ili tri adrese kuća, zahvalila sam se i otišla sam istraživati. 

Prve dvije su bile naseljene i od stanara sam saznala da nije to što tražim. Nije da sam ih pitala, samo sam se rukovala s njima. 

Treća je bila najveća, ali i napuštena. Iz misli zadnjih nekoliko ljudi sam saznala da je vjerojatno najstarija od svih. Ova bi mogla biti to. "Da samo provalimo u nju ili?" Upitala me. Slegnula sam ramenima.

"To je ono što smo radile većinu vremena. Zašto bi danas bilo drugačije?" Upitala sam pomalo zbunjeno, a zatim sam dobila par čudnih pogleda od nje. "Samo uđi unutra." Rekla sam kolutajući očima.

Provalila je u kuću i ušle smo. 

Odmah nas je dočekao nenormalan nered. "Izgleda da je Evan prvo bio ovdje. Ovo mjesto je uništeno od poda do stropa." Govorila je u nevjerici.

"I dalje možemo pretražiti. Možda je nešto promašio." Promrmljala sam i odmah sam otrčala na gornji kat i bacila sam se na posao. Pretraživala sam sve, dio po dio. Trgala sam tapete sa zidova, pregledavala namještaj, podizala sam ono što je ostalo od tepiha i razbacivala sam sve slike sa zidova dok nisam čula Ninu. 

"Anna!!" Odmah sam otrčala natrag u prizemlje. Pomalo prestrašeno sam stala iza nje. "Gotovo je." Rekla je pomalo tužno i ljuto. "Pronašao ga je prije nas." Okrenula se držeći u ruci drveni kovčeg koji je u sebi imao tkaninu udubljenu oblikom kolca od bijelog hrasta koji nama treba. Izdahnula sam razočarano grizući donju usnu. "Rekla sam ti da nema nade." Govorila je pomalo tužno i ljuto.

"Mora postojati drugi način.." Promrmljala sam pomalo u strahu. 

"Koji drugi način??" Zaderala se ljuto bacivši drveni kovčeg ravno u pod ispred sebe. Toliko je jako bacila kovčeg da je probila pod. Lagano sam se približavala rupi koju je napravila. "Shvaćaš li ti da smo izgubile? Bez kolca ga ne možemo pobijediti."

"Nina.." Rekla sam lagano gledajući dolje, ravno prema rupi koju je napravila. 

Prije nego što sam uspjela išta drugo reći, prekinula me. "Nemoj ti meni Nina. Bila sam u pravu. Sve ovo je bilo nizašto.. Evan je pobijedio." Govorila je iznervirano. Zakolutala sam očima i ćućnula sam pored rupe koju je napravila. 

"Nešto je dolje.." Rekla sam i počela sam kidati daske koje su bile pod  ove kuće.  Kada je vidjela da je stvarno nešto dolje, smirila se i počela mi je pomagati. Kada smo probile dovoljno veliku rupu zanimalo me što je dolje, ali nisam mogla vidjeti jer je bilo mračno dolje. 

Počela sam gledati oko sebe i ugledala sam petrolejsku lampu pored stepenica. 

Potrčala sam do nje i upalila sam je, i spustila sam je u nadi da ću nešto vidjeti. Pomogla mi je da vidim s druge strane stepenice. Podigla sam pogled i znala sam gdje treba probiti rupu da bih bila direktno kod stepenica. Odmah sam krenula probijati rupu i ubrzo sam i sama mogla vidjeti te stepenice. "Vidiš da uvijek ima nade." Promrmljala sam i bez razmišljanja sam sa svojom lampom počela silaziti dolje. 

Dok sam koračala stepenicama prema dolje, čuli su se samo njeni lagani koraci i zvukovi miševa.

Dok sam se spuštala stepenicama obasjala sam svijetlom prema dolje i primijetila sam nešto što je izgledalo kao stablo. "Jeli ono to što ja mislim da je.." Čula sam Ninu kako govori. 

"Mislim da je to to." Rekla sam i potrčala sam na kraj ovih stepenica i posvijetlila sam ispred sebe. 

Ispred nas se nalazilo oko 2 i pol metra visoko stablo bijelog hrasta..