"Fallen Angel" |z.m.-croatian| *COMPLETE*

"Chapter FourtyEight- Jealousy"

Kao i svakog jutra, oči me počinju boljeti od prodiranja sunca do njih. K vragu! Prostenjem i okrenem se na drugu stranu te osjetim Zaynovu toplinu pod dlanom. Normalno, Zaynovu, tko bi drugi to mogao biti?

"Jutro." Prostenjem ponovno, stavljajući glavu na njegova prsa. Htjela sam ponovno utonuti u san pošto imam osjećaj da je tek negdje 7-8 ujutro, ali Zayn me zaustavi u tome tako što se namjesti iznad mene. Ponovno prostenjem i okrenem se na stomak dok je on i dalje iznad mene.

"Stvarno bi trebala prestati stenjati. Jutro baš i nije za to." Zbunjena ga želim upitati zašto i na što točno misli, ali dobijem odgovore kada pritisne kukove od moju stražnjicu i osjetim nabočinu. Pobjegne mi uzdah koji pokušam sakriti tako što stavim glavu u jastuk. "Vidiš?"

"Daj pusti me da odspavam joooš." Mrzovoljno mu kažem i zagrlim jastuk pokušavajući se ne obazirati na njegove daljne provokacije. 

"Neee daaam."

"Aaaa!" uzviknem i odbacim ga na drugi kraj sobe što je popratilo lomljavu stvari. "Znam da ti nije ništa, nećeš me natjerati da ustanem." Izgovorim nakon njegovog tihog stenjanja u bolovima. I dalje ležeći na stomaku slušam njegovo stenjanje koje ne prestaje. Pomalo zabrinuta škicnem prema njemu polako se okrečući u smjeru njegovog stenjanja. Raširim oči i momentalno ustanem kada vidim šiljato drvo kako mu viri iz trbuha. 

"O moj Bože! Zayn! Kako??" Dotrčim do njega i kleknem pored njegovog krvavog trbuha. "Šta da radim?!" Viknem prema njemu ne znajući što ću od straha. 

"Samo..." zastenje "Izvadi to iz mene" Ponovno zastenje. Pažljivo uzimajući deblji dio drveta, točnije dijela polomljene stolice na koju je pao, povučem ga prema sebi. Prouzrokojući mu strašnu bol, Zayn vrisne i uhvati se za trbuh. Držim komad drveta u rukama i gledam u njegovu krv na njemu ne znajući što da kažem. Zar nam ni jedan dan ne može biti normalan? Zar uvijek moram nešto uprskat? Ili netko drugi? Uvijek se nešto dogodi. Nešto strašno ili čudno ili jednostavno nenormalno. No, to mi i jesmo- nenormalni. Ako smo nenormalni, kako bi nam se uopće mogle događati normalne stvari? 

Iz razmišljanja me doslovno trgne Zaynova ruka. Pogledam prema njemu. "U redu je, Nicole. Znam da nisi htjela da se baš ovo dogodi." Približi mi se također na koljenima te pomazi palcem po obrazu. Klečeći jedno ispred drugog na podu umrljanom krvlju, pogledi nam se susretnu. Zayn mi pokloni lagani smješak, ali moje usne se ne pomaknu. Uhvatim  ga za ruku i u momentu privučem k sebi u zagrljaj.

"Oprosti." Tiho izustim stežući ga još više u zagrljaju.

Odmakne se od mene i kaže "Vidiš?" te podigne majicu. "Nije ništa." Nastavi. Na njegovom mišićavom torzu vidim samo izblijedjeli trag krvi, nigdje rane. Barem neka prednost nenormalnosti...
"To sam mogao i ja tebi slučajno napraviti. Nekad ni ja sam ne znam svoju snagu i ne razmišljam o mogućim posljedicama." Kimnem glavom. Ustanemo se oboje te sjednemo na udobni krevet. "Bar sam te uspio probudit." Namigne mi i izmami moj osmijeh. 

"Budalo." Kažem te ga lagano, stvarno lagano, lupim u rame.

"Vau, ovo nisam skoro čak ni osjetio." Nasmije se. 

Pogledi nam se susretnu na par sekundi, a nakon nekoliko trenutaka osjetim njegove mekane usne na svojima. Krečući se u svom posebnom ritmu, usne nam se dodiruju uz malu naznaku jezika. Premjestim ruke u njegovu crnu mekanu kosu. Jedna njegova ruka se nađe na mom obrazu, a s drugom se oslanja na krevet.
U sekundi se nađem ležeći na mekanom krevetu, a on iznad mene nastavljajući poljubac. Rukom lagano prelazi uzduž moga tijela dok druga počiva na mom obrazu. Sa usana se prebaci na obraze, vilicu te na kraju vrat, ostavljajući lagane vlažne poljupce na svakom djeliću moje kože. Premjestim ruke na njegova leđa te lagano prelazim prstima. Prelaženje prstima se pretvori u grebanje kada osjetim zube na svojoj koži. Osjetim velike nabore na njegovim leđima, ožiljke. Pokušavajući ne razmišljati o tome, spojim nam usne te ga prigrlim potpuno uz sebe. 

Odvojimo se jedno od drugog oboje teže dišući te se osmjehnemo jedno drugome. 
A ja, kao ja, moram pokvariti romantiku. 

"Idemo jesti!" Uskliknem i žurno se zaputim prema kuhinji što poprati Zaynov smijeh i ponavljanje moga imena. "Štoo? Gladna sam!" Uzviknem mu. 
Otvorim frižider te uzmem sve potrebno za palačinke. 
Pripremajući sve da izmiksam smjesu, osjetim tople ruke oko svoga struka. "Hej tii." I taj blaženi glas. Okrenem se prema njemu, a Zayn nam u sekundi spoji usne. 

"Molila bih te da me ne ometaš inače ćeš čistiti kuhinju za nama." Odmaknem ga od sebe stavljajući mu ruku na prsa. Osmjehne se te podigne ruke ponavljajući "Okej." 

Izmiksam smjesu, stavim ulje na tavu i prva palačinka se peče. Gledajući u jednu točku razmišljam o jučerašnjem danu. Kao da imam nekakvu rupu u sjećanju otkad sam otišla od kuće i vratila se. Uopće se ne sjećam što sam razgovarala s tim dečkom, a i njegov izgled mi je mutan. Tko to uopće može? Znam da ni jedan nefil ili pali anđeo nije sposoban upravljati pamćenjem. Ni svojim ni tuđem. Mogu ulaziti u tuđu glavu, ali ne upravljati njome. 

"Mislim da ta palačinka neće preživjeti." Zaynov glas me trgne iz razmišljanja i prvo što vidim je potpuno tamna palačinka i masa dima oko nje. Tiho vrisnem, ugasim vatru na štednjaku i maknem tavu s njega. Slušam Zaynov glasan smijeh dok pokušavam izribati palačinku sa tave.

"Nisi fora uopće. Prestani se smijat!" Uzviknem mu nastavljajući s pranjem tave u sudoperu. "K vragu!" Odustanem od ribanja i bacim tavu nazad u sudoper te pustim vruću vodu da ju napuni.

"Baš si smoto." Kaže i zahihoće mi se iza leđa. Zayn se hihoće? Ovo se jako, jako rijetko kada događa. Prasnem u smijeh čuvši taj rijedak hihot. Okrenem se prema njemu i vidim da se naljutio. 

"A tkoo še to meni juutii?" Upitam ga sladunjavim glasom i uhvatim za obraze nakon što sam došetala do njega. Udari me lagano po rukama te ih tako makne sa svojih obraza. "Što? To je baš bilo slatko." Smijem se. 

"A ti si i dalje smotana." Izbelji mi se nakon što se udalji od mene. Proizvedem zvuk poput 'Njanjanja' i krenem u potragu za drugom tavom. Otvorim donji ormarić u kuhinji u kojem se kriju lonci i tave te nađem neku koja i nije baš za palačinke, ali je upotrebljiva. Ponovim radnju s prvom palačinkom, ali ovaj put skoncentrirana na palačinke. Ne na svoje misli koje me i dalje izluđuju. 





Zadnja palačinka je ispečena te ju, kao i svaku do sad, stavim na tanjur. Tanjur sa jedno dvadesetak palačinki odnesem na stol. Stavim svakome dva tanjura te sve moguće namaze. Uvijek ih miksam. Ne u jednoj palačinki, naravno. Nego jednu namažem pekmezom, drugu nutellom, a treću nečim trećem. Zayn se smješkao gledajući me kako jedem palačinke te ga pogledam upitno. Odmahne glavom i spusti pogled mažući si palačinku. 

"Podsjeća me na nešto." Nasmije se sebi u bradu. Par sekundi mi je trebalo da skontam o čemu priča, a onda je uslijedilo "Glupane!" i palačinka u facu. Palačinka mu se zalijepila preko cijelog lica što me je natjeralo na smijeh, kao i njega. Uzeo je tu istu palačinku u ruke, stavio ju na tanjur, namazao i zatim pojeo. Idiot...


Proveli smo dan gledajući filmove, nabacujući se kokicama, škakljajući, boreći se i ostalim glupostima. Jesu gluposti, ali su gluposti koje su mi skrenule misli sa svega. Zadnjih dana previše razmišljam o svemu. Kao da do sad nisam ni imala vremena razmišljati o svemu što mi se dogodilo, nego tek ovih nekoliko dana. Sva ubojstva, borbe, priče o nekome ili nečemu...u mojoj glavi je sama crnina. Jedine svijetle točke su Zayn i Amelia. Kad smo kod nje, nisam se čula s njom neko vrijeme.
Razmišljajući o svojoj jedinoj prijateljici, poslala sam joj poruku da me nazove kad bude mogla. Mislim da mi je spominjala kako će se zaposliti, ali nisam zapamtila gdje. Kao što rekoh, um mi je prebukiran svime i svačime.

"Nicole!" Okrenem se na glasan uzvik moga imena. Zayn se u sekundi s vrha stepenica stvori pored mene. "Jesi li zapamtila ikakvu sitnicu u vezi onoga dečka?" Upita me hvatajući me za ramena. Zbunjeno ga gledam i pitam se zašto me sad to ispituje. Mislim, znam da je čudno, ali štošta je čudno u našem svijetu pa i nisam to gledala kao neku veliku opasnost. Nemam nikakav odvratan osjećaj da mi je htio napraviti nešto loše.

Prvo odmahnem glavom, ali nakon par trenutaka i razmišljanja u glavi mi se razbistri slika njegovog lica. Točnije bijela kosa i bijele oči. Te oči... Mislim da se to ne može zaboraviti. "Uhmm..." započnem gledajući Zaynove širom otvorene oči. Što mu se dogodilo u sobi pobogu? "Zašto me uopće pitaš?"

"Zato, jebote, samo mi reci!" Pomalo uzvikne što poprati moj začuđen pogled namijenjen njemu. 

"Što je tebi?" Upitam ga skupljenih obrva. Iz trena u tren mi je bio sve čudniji i čudniji. Kao da se dogodilo ne znam što. Mislim, živa sam i zdrava. Dobro, ne u potpunosti zdrava što se glave tiče, ali fizički jesam. Ne želeći da mu se ponašanje još više promijeni, odgovorim mu na pitanje "Sjećam se njegove plave kose, tj bila je bijela." Započnem i zamislim se ponovno. Kao da imam nekakvu blokadu u mozgu koja se postavlja iznova kada želim razmišljati o njemu. No uspijem ju srušiti opet. "I oči, ajme. Znam da nisam mogla skrenuti pogled s njegovih očiju. Nikad nisam vidjela takvu boju ni na jednom živom biću. Bile su potpuno bijele, a vukle prema svjetlo plavoj na kraju šarenice kako bi se bjeloočnice i šarenice mogle prepoznati." Završim.

Zayn još više raširi oči, ako je to uopće moguće. "Nemoj da više ikad progovoriš riječ s njim!"

"Molim?!" Uzviknem. Koji mu je vrag? Dečko mi nije ništa napravio. 

"Dobro si me čula. Imam razloga. Samo nemoj više pričati s njim." Kaže mi ozbiljno te se okrene i krene prema sobi stepenicama. 

"Ma nemoj? Koji razlog? Ljubomora? Mislila sam da smo davnih dana prešli preko toga." Gledam ga sa podignutom obrvom, a on se okrene i pogleda me ljutito. Izgovori "Ne." kroz zube i krene ponovno prema vrhu stepenica.

"Koji ti je kurac odjednom?!" Viknem na njega. Ne može mi zabranjivati išta. Shvaćam brigu, ali mi se ništa nije dogodilo. Tko zna hoću li ga više ikad susresti! Ponaša se kao da zna budućnost i da mi je i dečko i tata. Neće to tako ići. 

"Samo me poslušaj." Kaže smirenije i zastane kada se popne stepenicama. 

"Ne, Zayn, neću! Braniš mi nešto, ne kažeš mi razlog i još očekuješ da ću te poslušati kao neko kerče koje posjeduješ?!" Vičem mašući rukama. 

"Nicole." Izgovori mi ime prijetećim tonom.

"Jebi se!" Viknem ljutito na njega i otrčim iz kuće. Nastavim trčati prema istome parku gdje sam razmišljala o djeci s njim. Možda sam malo pretjerala, ali digao mi je živac koji nije trebao. Nisam ja nešto što on posjeduje i može sa mnom što god poželi. Već sam i ovako skoro stalno s njim, ide svugdje sa mnom, sve radimo zajedno. Jedino kad sam bez njega je s Ameliom i to na najviše pola sata. Sve je to previše. Kao da mi je otac iako mi ni on nije toliko branio. Priznajem, možda jesam pretjerala sa tim vikanjem, ali, iskreno, zaslužio je. Ne znam što se dogodilo, ali tu sam da mi kaže. Ne razumijem što može biti toliko strašno da mi ne može reći razloge nekakve zabrane.

Hah, zabrane... Toliko se zabrinuo da me nije ni pratio. Užasno sam ljuta pa to i pokazujem kroz hod. Šutam svo moguće kamenje putem. Nema nikoga oko mene. Sve je tako tiho i mirno. Jedina svjetlost su ulične svjetiljke. 

Odjednom začujem šuškanje iza sebe u daljini te misleći da je Zayn ponovno potrčim u smjeru parka.







Heello, piplsi. Mislim da će biti još dva nastavka do kraja.... Potrudit ću se da ih napišem i postavim što prije. 

Čisto informativno, nakon ove ću pisati vjerojatno neku "nenadnaravnu" priču, tj. MUTE. Postavila sam ju davnih godina, ali sam ju maknula kako bih ju uredila i napisala bar 10ak nastavaka pa ću ju početi objavljivati nakon FA. Točnije nakon nekog vremena... Nadam se da će ju netko i htjeti čitati. Nisam jako dugo pisala i mašta mi je pomalo u klincu, al se trudim najviše što mogu. Nadam se da bar malo uživate ;)