Slomljen ✔

11.Slomljena rebra

Daria

Ponedjeljak je nastupio, a Huntera nisam vidjela od srijede, one večeri kada me je dovezao kući i kada me je Roy napao sa pitanjima gdje sam bila jer je bilo 10 sati. Ludio je, derao se i ispitivao me zašto mu se nisam javila, a kada sam pokušala da mu objasnim da mi se ispraznio telefon, samo je nastavio da mi predaje lekciju kako ne smijem da budem neodgovorna i kako će sljedeći put da zove policiju bez premišljanja. Zatim je nastupilo ispitivanje sa kim sam bila, na šta sam mogla samo da šutim što ga je još više razljutilo. Jacob je pokušavao da mi priđe, ali sam ga vješto izbjegavala i bez Royeve pomoći s obzirom da me je idiot ignorisao nakon što sam odbila da mu kažem sa kim sam stvarno bila. Ono veče je sve bilo u redu, ali narednog jutra kada sam mu odbila sve ispričati, ili zapravo išta, glupan je odlučio da me ignoriše.

"Do kad planiraš da me ignorišeš?" Upitala sam uzdahnuvši kada nas je uparkirao ispred škole, a on je nastavio da ćuti i da gleda ravno ispred sebe. "Znaš, ne vrijedi ti to ignorisanje. Kasnije ćeš da se kaješ kada odeš u Los Angeles što nisi proveo više vremena sa mnom." Ovo ga je pokolebalo i konačno je uzdahnuo i okrenuo se prema meni.

"Daria, nemaš pojma koliko sam se zabrinuo. Ludio sam. Lara je pokušavala da me smiri, a čak je i Austin mislio da pretjerujem." Prošao je rukom kroz kosu i uhvatio moju ruku. "Ali oni ne znaju kako smo mi povezani. Oni ne znaju... Ne znaju... Koliko te ja volim."

"Žao mi je što sam se i ja ponijela bezobzirno. Ali..."

"Ali mi nećeš reći gdje i sa kim si bila." Nasmijehnula sam se tužno i odmahnula glavom kada je Royu pogled bio preusmjeren negdje iza mene. "Nema potrebe da mi govoriš. Mislim da sam ionako sam shvatio." Skupila sam obrve u potpunosti zbunjena.

"Kako to misliš?"

"Zato što gleda u naš auto od kad smo se uparkirali." Pokazao je bradom negdje u pravcu iza mene i ugledala sam Huntera koji je bio naslonjen na svoj motor, njegov pogled usmjeren prema meni. Brzinom svjetlosti sam se okrenula prema svom bratu i krenula da se opravdam.

"Nije kao što izgleda. Mi smo samo..."

"Ne brini se. Vas dvoje očito neću moći da razdvojim. Ali ako slučajno saznam da nešto mutite.."

"Ne! O bože, ne! Mi smo samo prijatelji." Brzo sam dodala, a Roy je klimnuo glavom.

"I bolje ti je. Ne želim da ga mlatim ovako rano na početku školske godine."

"Jebote, Roy, ne moraš da se brineš."

"Ali to je moja dužnost sestrice." Preokrenula sam očima, ali se ipak osmjehnula i nagnula se da ga poljubim u obraz.

"Idem do njega. Vi me ne čekajte." Izašla sam iz auta, a ubrzo nakon toga i Roy oko kojeg se u samo nekoliko sekundi koliko je meni bilo potreno da dođem do Huntera skupilo čitavo njegovo društvo. Široko sam se osmjehnula Hunteru, kada sam se isto tako brzo i uozbiljila. "O moj bože, šta ti se desilo?"

Osmotrila sam njegovo lice koje je bilo puno modrica i desno oko mu je bilo skoro pa zatvoreno, a donja usna poprilično rasječena. Tek tada sam primjetila da je sav pogrbljen, i da su mu ruke takođe pune modrica. Šake su mu bile pune osušene krvi i ja sam odmah posegnula da vidim kolika je šteta. Nisam ni shvatila šta sam uradila sve dok moja ruka nije došla u kontakt sa njegovom donjom usnom, na šta se lecnuo, ali nisam marila.

"Sa kim si se potukao? Da li zato nisi došao u školu? Ali ovo ne može biti od jedne tuče. O bože, Hunter, reci mi šta se desilo, molim te!" Njegova vilica je radila brzinom svjetlosti, a pogled mu je bio spušten. Šake su mu bile stisnute, a tijelo ukočeno, oči bez emocija.