Slomljen ✔

26. Susan

Naredno jutro probudila sam se sa ogromnim osmjehom prisjetivši se odmah događaja od protekle noći dok sam pokušavala da procesujem da je sve istina. Hunter Dale, super ultimativni loši dečko Pinewood Higha i New Yorka, uzeo mi je prvi poljubac. Ne na baš najromantičniji način, s obzirom da se sve odvilo u prljavoj i smrdljivoj svlačionici, ali za mene sasvim savršeno. Ni sama nisam mogla da shvatim kako su naše usne išle savršeno jedne uz druge. Način na koji su njegove ruke lutale po mom tijelu koje je istraživao sa očitom požudom koja je u meni budila životinju za koju nisam ni znala da je posjedujem.

Nakon što me je dovezao ispred kuće, Hunter mi je rekao da će danas da me ponovo posjeti ukutro i da će da bude čitav dan sa mnom do večeri kada ponovo mora da ide da se bori, protiv čega sam bila izrazito. Krenula sam da protestujem, naravno, brbljam i postavljam mu pitanja koja i dalje nisu imala smisla u cijeloj toj priči, kao na primjer zašto nije uzeo starateljstvo nad Jayem koji očito nije živio u najboljim uslovima, ili zašto se nije postarao da mu tetka i brat žive bolje. Ali me je prekinuo jednim dugim poljupcem koji se pretvorio u cijelih 15 minuta ljubljenja dok me je zarobio između svog tijela i motora na koji me je posjeo te obgrlio svoje ruke oko moje zadnjice za koju sam shvatila da obožava da stiska. Ubrzo je sva pamet isparila iz moje glave i samo sam nakon toga se ušunjala u kuću i legla spavati.

Znala sam da moram da se fokusiram na ostatak svog svakodnevnog života i probleme koji me očekuju kada izađem iz ove sobe, ali bilo mi je tako teško to da uradim. I baš kada sam krenula da ustajem iz kreveta, čula sam otvaranje vrata kroz koja je vrlo brzo ušao Hunter sa malenim osmjehom na licu, a ni ja nisam ostala imuna. Uspravila sam se u sjedeći položaj i nabrzinu pogledala u sat shvativši da je tek 7 ujutro. Zašto kog đavola sam ustala ovako rano u nedjelju ujutro.

"Dobro jutro, Anđele."

"D-dobro jutro." Polako mi je prilazio dok me je posmatrao od glave do pete jer sam skinula topli jorgan sa sebe tako da sam bila samo u jednoj velikoj Royevoj majici jer mi se nije dalo navlačiti majicu.

"Jesi li se naspavala? Zašto si budna ovako rano?"

"Ne znam ni sama. Valjda sam imala dovoljno sna. Po prvi put u posljednjih par dana, zapravo." Hunter se na trenutak osmjehnuo prije nego što se naglo namrštio i sjeo na rub kreveta.

"Kako to misliš u posljednjih par dana?"

"Možda i sedmica, nisam sigurna."

"Zašto?" Spustila sam pogled ne želivši da vidi strah koji sam osjećala, ali potrebu da ga sakrijem od sviju. Ispašću slaba ako kažem da imam proklete noćne more. "Anđele? Šta koji kurac nije u redu?"

"Ne moraš da psuješ, znaš?" Probala sam da promjenim temu sa blagim osmjehom, ali je Hunter prozreo kroz moj jadan pokušaj da se izvučem.

"Anđele, ne igraj mi se sa živcima ovako rano ujutro." Uzdahnula sam i počešala čelo u pokušaju da smislim nešto, bilo šta, samo da ne bih morala da mu priznam koliko sam zapravo u govnima.

"Nije ništa. Stvarno. Pusti sad to, Hunter, molim te."

"Slušaj me pažljivo, Anđele. Nemoj da misliš da nisam primjetio koliko si slaba, koliko si smršala i kolike podočnjake imaš ispod očiju. A tek ti tvoji lažni osmjesi koje ne mogu da dokučim. Zato mi reci, koji kurac se dešava sa tobom?" Zgrabio mi je ruku i privukao me sebi tako da su nam lica bila tek nekoliko milimetara odvojena. Pogled mi je odmah pao na njegove usne koje sam tako htjela da poljubim, da se sojetim potpunom kao sinoć, ali morala sam da se suzdržim.

"Ne mogu da ti kažem, Hunter, zar ne shvataš? Ne mogu?" Glas mi je počeo pucati i vid je polako počeo da mi se muti od suza koje već duže vrijeme nisu izašle iz mene. Hunterove riječi bile su kap koja je valjda prelila ovu moju u potpunosti punu čašu.