Slomljen ✔

22. Nered

"Stvarno ne mogu da vjerujem da si ga dovela!" Uzdahnuo je Jason i još jednom osmotrio Huntera od glave do pete sa izrazom čiste mržnje na licu. Kao što smo se i dogovorili, on, Millie, Roy i ja smo poslije škole otišli u obližnji kafić, s tim da sam ja dovukla i Huntera koji je sada stajao u redu sa Royem naručujući nam pića.

"Zašto? Jason, ni ne znaš ga."

"Da, ali vidim kako izgleda i to mi je dovoljno. Jebote, Daria, je li ti vidiš kako on izgleda?"

"Da, pa šta?" Slegnula sam ramenima i pogledala na trenutak u Millie koja je buljila u svoj telefon pretvarajući se da nas ni ne sluša.

"Taj dečko je čista nevolja. Bolje bi ti bilo da ga se kloniš."

"Jason, rekla sam ti već jednom. Ne znaš Huntera i ništa o njemu. Niko ne zna."

"I šta? Ti si odlučila pretvoriti se u Crveni Krst, jel'da?" Pogledala sam ga već krajnje ljutito, ne vjerujući da moj prijatelj može zaista takve stvari da govori..

"Ne mogu da vjerujem da si to rekao. Kako se usuđuješ?" Nisam imala snage da se proderem jer sam u tom trenutku shvatila da gdje god se okrenem, svi su protiv mene i Huntera. Svi pokušavaju da me 'upozore' kakva je on nevolja, kada zapravo, ja sam jedina kojoj se ikada povjerio. Ja sam jedina koja se potrudila da shvati ko je on zapravo. Ko je Hunter Dale, super ultimativni loši dečko Pinewood Higha kojem nije problem da namlati bilo koju osobu u ovom kafiću u kojem se nalazimo.

"Daria?" Začula sam Millie negdje u daljini svog mozga, ali sam rupu probijala samo u Jasonovu glavu, dok je on očito osramoćen svojim postupkom, spustio pogled.

"Ako je to ono što stvarno misliš..." I pogledala sam u Millie shvativši da zapravo ni ona nije bila ništa drugačija. "Ili bilo ko od vas, onda vam mogu slobodno reći da se nosite u kurac. Jer ako ne prihvatite mene i Huntera kao paket, onda od mene ne očekujte više ništa."

"Daria!" Ali ja sam već ustala sa stolice koja se u procesu srušila, i počela da marširam van iz kafića u kojem su sve oči bile uprte u mene. Znala sam da će Hunter uskoro da mi bude za petama, znala sam to. On je jedini koji mi je ostao.

"Anđele! Anđele, kuda ideš?!" Začula sam ga iza sebe kada sam došetala do njegovog motora naslonivši se na njega. Već uveliko sam se smrzavala od novembarske hladnoće, a jaknu sam zaboravila u kafiću.

"Samo... Molim te, vozi me odavde." I bez riječi, kao što sam i očekivala da će da uradi, popeo se na motor, a ja za njim. Čvrsto sam ga obgrlila i zarila glavu u njegova leđa dok je on vozio kroz pune ulice New Yorka. Znala sam gdje idemo i trenutno mi je to bilo najpotrebnije. Samo on i ja i niko više.

Ušli u smo u stan i istog momenta što sam zakoračila unutra bacila sam se na sofu, apsolutno izmorena. Htjela sam da samo zaboravim sve današnje svađe sa Jasonom. Toliko mi je drago što ga konačno vidim nakon 7 godina iznenadnog odlaska i bio mi je potreban moj najbolji prijatelj. Očekivala sam da će barem on da me shvati, ali se to naravno nije desilo samo zato što je u pitanju Hunter kojeg iz nekog razloga ne podnosi.

"Anđele? Da li si u redu?" Klimnula sam glavom i zatvorila oči kako bih ublažila glavobolju.

"Gdje si ti bio?"

"Šta?" Otvorila sam oči i ugledala ga kako stoji naslonjen na komodu ispred sofe preko puta mene, a jedina prepreka između nas bio je stakleni sto.

"Tri sedmice kao da si nestao sa lica zemlje, Hunter. Gdje si bio?" Upitala sam oštrije.

"Ja... Anđele, nemogu sada da ti objasnim." Ironično sam se nasmijala i odmahnula glavom ne vjerujući da mi je zaista to rekao.

"Ja te branim od sviju, govorim im kako te ne znaju, ali se meni čini kako sam ja ona koja je ostavljena u mraku." Razočarano sam ga pogledala i obrisala suze sa obraza za koje nisam ni shvatila da su bile tu. Krenuo je da mi priđe, zabrinutost nacrtana na njegovom licu, ali sam stavila ruku ispred sebe. "Nemoj. Molim te."