Slomljen ✔

23. Priznanje

Naredna tri dana su provedena na taj način da smo pokušavali da riješimo ovu situaciju. Nismo znali od kojeg problema prije da krenemo. Bazirala sam se na Millie pokušavajući da je smirim, a ona je odbijala da ide u školu i dane je provodila u mojoj sobi razgovarajući sa svojom djevojkom, Susan, koja joj je, čini mi se, bila zapravo i jedina utjeha. Nije htjela da vidi Ellie koja ide redovno na rehabilitaciju i provodi većinu vremena takođe kod nas zato što je Roy jedini koji može da je smiri. Mene nije htjela ni da pogleda, a i ja sam se nje klonila s obzirom da bih joj vjerovatno vratila za onaj šamar koji je čak i nakon tri dana ostavljao trag na mom desnom obrazu.

Roy nije htio ni da pogleda Jacoba u školi, koji je umjesto toga gledao kako da me ubije svojim pogledom. Osjetila sam se kao da prati svaki moj pokret, kao da samo čeka da ostanem sama ne bi li me zaskočio. Zato sam uvijek uz sebe imala ili Roya, ili Jasona, ili Huntera koji se ponašao previše posesivno i praktički mi je disao za vratom svaki mogući sekund u školi. Kada je vidio moj obraz koji je bio pomalo plav i na nekim mjestima žut, mislim da je previše blago bilo reći da je poludio. Odmah je posumnjao na Jasona koji je stajao tik do mene, i na kojem je ostavio jednu šljivu na oku prije nego što sam stigla da odreagujem. Njih dvojica se jednostavno nisu podnosili i ja sam to morala da prihvatim.

Rick nije dolazio u školu i mi koji smo sada sve znali, smo znali i razlog. Naravno, sve sam ispričala Hunteru koji bi kada god se spomene ta tema, jednostavno isključio svaku moguću emociju iz sebe. Sve češće vremena sam provodila sa Jasonom poslije škole što se njemu nikako nije sviđalo, ali nisam mogla da ostavim Millie samu, a on je stalno bio kod nas kući. Mama mi je takođe mnogo pomogla oko nje i brinula se zaista za nju. Jer roditelji od Millie i Ellie su stalno bili na nekakvim putovanjima i nikada nisu imali vremena za svoje dvije ćerke. 

Stajala sam naslonjena uz ormarić pažljivo posmatrajući Katy koja je nešto pričala jako uzbuđena. Njena crvena kosa bila je svezana u visoki rep i jednostavno je sijala, a ne vjerujem da je to baš zbog 5-ice iz matematike koju je dobila zato što ona nikad ne dobija nižu ocjenu od te.

"Katy..."

"Da?" Široko mi se osmjehnula kada sam je zaustavila u pola rečenice o tome kako je matematika zabavna.

"Da li si u redu?"

"Da, zašto ne bih bila?" Slegnula sam ramenima i ponovo je osmotrila pažljivo ne vjerujući joj ni trunčicu.

"Ne znam. Sijaš čitavo jutro. I otkada je nekome matematika zabavna?" Upitala sam, a njeni obrazi su se iznenada zažarili i na trenutak je spustila pogled.

"Zar se stvarno primjeti?"

"Naravno. Nikada te nisam vidjela toliko veselu i uzbuđenu. Šta se desilo?" Dodirnula je rukom čelo i pogledala negdje u daljinu kao da se nečega prisjeća, a onda joj je na licu zatitrao mali osmjeh.

"Ima jedan dečko." Vilica mi je pala do poda i pokupila sam je brzinom svjetlosti široko se osmjehnuvši svojoj crvenoj kao jabuka prijateljici.

"Ko je on? Da li ga znam? Da li ide ovdje u školu? Čime se..."

"Smiri malo doživljaj, u redu? Ne znam da li ga znaš, ali uglavnom, nas dvoje smo se viđali već neko vrijeme. Godinu dana je mlađi, ali izgleda starije."

"Kako se zove?"

"Noah."

"Pa hajde nastavi onda."

"U redu, u redu. Noah i ja smo se viđali jedno mjesec dana, i postali smo super prijatelji. Ja sam shvatila da nas dvoje postajemo previše bliski, a da se on meni sve više i više sviđa. Mislila sam isto tako da on za mene ništa ne osjeća, ali sam, znaš, bila spremna to prihvatiti samo da njega ne izgubim. Ali onda me je u subotu pozvao da izađemo, na pravi sastanak."