Slomljen ✔

14. Umor

Daria

Naredne sedmice nisam išla u školu kako bih se pobrinula za svoje sestre i braću, uključujući Roya koji je proveo većinu vremena u svojoj sobi. Imala sam podočnjake zato što sam jako malo spavala jer su me konstantne noćne more od one noći koja se desila prije tri godine progonile. Mama i tata su se probudili i posjećivali smo ih dosta često, ali sam ja bila ta koja je brinula oko svega. Morala sam da se postaram da Maya, Lara i Austin budu ubijeđeni da je sa našim roditeljima sve u redu, kao i da pomognem Royu da prevaziđe svoj šok.

Kada sam u ponedjeljak došla u školu, bila sam i osjećala se kao potpuni zombi. Uspjela sam na sebe tog jutra da navučem nabrzinu pogužvanu majicu u kojoj sam bila prethodni dan i plave farmerke, prije nego što sam morala da izjurim iz kuće jer sam prespavala. Roy još uvijek nije bio spreman da ide u školu pa sam ja morala voziti auto, ali sam i sama zamalo doživjela nesreću kada sam zamalo zaspala za volanom. Nakon toga me je strah i moje ubrzano srce održavalo na svjesnoj strani iako sam htjela da se vratim kući.

Kada sam došla ispred škole i izašla iz auta, svi su me gledali kao da sam najveća atrakcija, što vjerovatno i jesam bila. Svi su čuli za saobraćajnu nesreću, u to nisam sumnjala, a i prilično sam sigurna da su komentarisali moj izgled koji je bio baš spektakularan, kao i moje gnijezdo od kose koje se nisam potrudila počešljati.

"O moj bože, šta se tebi desilo?" Prevrnula sam očima i pogledala u svoju najbolju prijateljicu.

"I ti si meni nedostajala, Millie." Ona me je brzo privukla sebi i zagrlila me snažno prolazeći mi kroz kosu kao da sam malo dijete.

"Ellie mi je ispričala šta se desilo. Da li su Paige i Stephen bolje?" Upitala je sa iskrenom zabrinutosti u glasu, a ja sam se osmjehnula i klimnula glavom malo se odmaknuvši od nje.

"Da, mnogo su bolje. Tata je... On je... Uglavnom, sada je bolje."

"Šta je bilo sa njim?" Uzdahnula sam i zatvorila oči kako ne bih dozvolila suzama da ponovo navru. Nisam sebi dozvolila da plačem od subote i moram da priznam da sam sebe iznenadila koliko sam izdržala

"Zamalo je..."

"Oh, ne moraš o tome da pričaš." Klimnula sam glavom i otvorila svoje oči ponovo se osmjehnuvši, a onda sam spustila pogled.

"Hvala ti. Ja... Mislim da ako bih sada počela o tome da pričam... Izdržala sam od subote i sad ne smijem da budem slaba." Millie me je gledala široko otvorenih očiju sa zabrinutošću koja je sve više rasla sa svakom sekundom.

"Ali, Daria, ti znaš da to nije dobro po tvoje zdravlje? Ne smiješ to da zadržavaš u sebi."

"Vjeruj mi i da neću. Moram da sačekam da oni ozdrave, da Roy izađe iz svog šoka i da neko drugi preuzme odgovornost za mlađe."

"To bi moglo da uzme vremena. Da li si sigurna da možeš toliko da izdržiš?" Klimnula sam glavom i prekrstila ruke preko grudi kako bih se odbranila od sve tuga koje je počela da me napada sa pogledom koji mi je Millie pružala. Bilo je to sažaljenje, a to je zadnje što mi sada treba.

"Ovaj... Da li si možda vidjela... Huntera?" Njene oči su se iznenada zamračile i spustila je pogled kao da joj je bilo neugodno. "Millie?"

"Jutros sam ga vidjela pored njegovog ormarića. Ali... Nešto se desilo prošle sedmice dok te nije bilo, Daria."

"Šta se desilo?" Upitala sam uspaničeno dok je srce počelo ubrzano da mi kuca.

"Hunter i Jacob... Oni su se potukli. A niko nije htio da ih razdvoji. Bilo je jako loše, Daria. Jacob je ponovo završio u bolnici sa tri slomljena rebra, a Hunter je bio tako nemilosrdan čak i nakon što se ovaj onesvijestio. Upropastio mu je lice. Ja... Ne znam šta se desilo, ali možda ne bi trebala danas da odeš kod Huntera." Upila sam svaku njenu riječ i našla sam se o tome kako brinem samo kako je Hunter.

"Ja... Moram da ga vidim. Moram da..."

"Daria, mislim da nisi sposobna za još više brige. Neću to da ti dozvolim."

"Millie." Stisnula sam šake i zaškripala zube od iznenadne ljutnje na svoju prijateljicu zato što je pokušavala da me odvoji od Huntera, ali nisam imala vremena da budem iznenađenja. "Niko ne može da me odvoji od njega. Jasno?" Gledala sam u svoju prijateljicu koja je sada razrogačila oči i pokušala da mi pristupi na blaži način, kao da sam nekakva divlja životinja.

"Daria, molim te... Ne smijem da ti dozvolim da sebi oštetiš više nego što si do sada radila. Taj dečko je nevolja, obe to znamo. Molim te poslušaj." Odmahnula sam glavom i unijela joj se u lice, ali ona se nije pomjerila.

"Samo pokušaj nešto da uradiš. Neće se dobro završiti." I kao da su moje riječi bile udarac za nju, Millie se pomjerila nekoliko koraka unazad prije nego što se na njenom licu pojavila nova emocija, kao da je nekakvo shvatanje konačno palo na nju. Ne znam šta je shvatila, ali to joj je očito promijenilo mišljenje i samo je klimnula glavom.

"U redu. Ako je to ono što želiš."

"Da, jeste." Dodala sam snažno, ali opet nježno kako bi ona shvatila da je ovo nešto što moram da uradim. Prošla sam pored nje i ušla u školu zaputivši se prema Hunterovom ormariću gdje sam ga ugledala naslonjenog kako nešto gleda na svom telefonu.

Moje srce je počelo snažno da lupa kada sam vidjela kako izgleda, sa ranama koje su polako počele da zarastaju, i nekima koje su bile ponovo otvorene kao da se tukao više puta nakon borbe sa Jacobom. Kao da je osjetio moju prisutnost dok sam još uvijek bila pomalo odaljena od njega, podigao je pogled i njegove crne prazne oči su se zaključale sa mojima. Dah mi se zaustavio na intenzitet njegovog pogleda koji je pratio svaki moj korak, a ja sam se našla kako sam ubrzala kako bih mu što prije stigla.

"Anđele?" Upitao me je kada je pogledom prešao preko mene od glave do pete. Oči su mi bile crvene i prilično sam sigurna da sam mu u tom trenutku  izgledala kao beskućnik, ali njegove bez emocija oči i čvrsto lice nisu ništa odali.

"Šta se, jebote, desilo prošle sedmice?" Naglo sam zgrabila njegovu bradu počela da mu pomjeram lice kako bih pažljivije osmotrila modrice koje su ga krasile. On je uzeo moju ruku naglo i odmaknuo je od sebe, ali stisak na njoj nije popustio kada je svoje oči ponovo zaključao sa mojima.

"Šta se tebi desilo? Izgledaš..."

"Znam kako izgledam. Nisi mi potreban još i ti da me na to podsjećaš." Prevrnula sam očima i otela svoju ruku iz njegove, a zatim obe prekrstila preko gurdi. Hunter me je posmatrao nekoliko sekundi prije nego što je uzdahnuo i tada me i sam imitirao, samo što je njegov stav izgledao dosta više zastrašujuće.

"U redu. Ispričaj mi šta se onda desilo da izgledaš kao da si ispala iz đubreta?" Zagrizla sam usnu i zatvorila oči na rubu suza po ne znam ni sama koji put u toku sedmice.

"Zar je bitno? Ti si ionako zadnja osoba od koje očekujem brigu. I znaš šta, moram na čas. Umorna sam da se svađam sa tobom." Okrenula sam se od njega u pravcu kupatila gdje bih došla sebi, ali me je nagli stisak oko zgloba zaustavio u toj namjeri.

"Anđele, učionica je u drugom pravcu."

"Misliš da ne znam to?" Naglo sam se okrenula prema njemu i unijela mu se u lice. "Misliš da ne znam kako katastrofalno izgledam? Misliš da ne znam da izgledam kao da nisam spavala proteklih sedam dana? E pa svjesna sam toga, i ne, nisam imala ni trunke sna zadnjih par dana. Zato izvini što sam morala da budem jaka za svoju porodicu iako me je to koštalo moje uobičajene 'ljepote'." Hunter me je gledao par sekundi kao da sam nekakva enigma koju nikako ne može da shvati, a onda je izdahnuo i njegov dah me je udario u lice, a miris mente mi je odjednom smirio živca.

"Hajde, vodim te odavde."

"Šta? Ne, ja..."

"Anđele, u takvom stanju nisi sposobna da budeš na nastavi. Izgledaš kao da ćeš da se srušiš od umora."

"Ali..."

"Nema ali. Vodim te na jedno mjesto gdje ćeš da se odmoriš, odspavaš i ispričaš mi šta kog đavola ti se desilo."

"Ne, ja... Moram..." Ali njegov pogled koji mi je jasno dao do znanja da neću pobijediti u raspravi me je zaustavio daljnjeg razgovora, za koji nisam imala snage. "U redu."