U pogrešnim rukama

16 dio

Anita P. O. V.

Probudila sam se u pola noći i osjetila sam njegove ruke oko sebe. Posmatrala sam ga izvjesno vrijeme i osjetila sam takvu bol u grudima,kao da će srce da mi iskoči. Posmatrala sam ga i razmišljala sam kako bi to bilo da smo se upoznali na drugačiji način,kao svi normalni ljudi. Zašto nije mogao da bude neko malo manje arogantan,malo manje hladnog srca. Moj život zavisi od njega,potpuno mu pripadam kako god da sagledam sve ovo. Sve zbog prokletog ugovora. Osjtila sam nekakvu jezu i odmah sam ustala,ali nažalost moja orjentacija u ovoj sobi nije funkcionisala. Potpuni mrak oko mene,a crna boja svuda definitivno nije nikako pomagala. Napravila sam par koraka i saplela sam se. Rukom sam utišavala bol koja je počela da se širi cijelim listom moje desne noge. Trudila sam se da ne ispustim jecaj i drugom rukom sam prekrila usta.

- Zašto ne hodaš pažljivije. Odjednom se niotkud začuo glas koji me natjerao da iznenađeno ciknem. Iz jednog ćoška sobe se probilo zagušeno svjetlo i silueta ispred mene je bila u potpunosti vidljiva.

- Baš se i ja pitam,hmm,možda zato što trenutno ne vidim ni prst pred okom. Bijesno sam odgovorila na njegovo pitanje idalje se držeći za nogu. Bila sam kao divlja mačka koja samo čeka da nekoga direktno napadne dok je on izgledao u potpunosti suprotno,bi je miran,kao predator koji u glavi sve prvo dobro proračunato smisli i tek onda polako pređe na djela. Lagano me obuhvatio i u rukama me odnio do kreveta. Polako me položio na postaljinu na kojoj je do maloprije bio i nježno je dotakao moj bolan zglob ,na šta sam ja kao opečena povukla nogu prema sebi.

- Ako hoćeš da ti riješim ovo,budi mirna,možda je nešto ozbiljno. Tek kada sam shvatila ozbiljnost njegovih riječi vratila sam nogu u prvobitni položaj. Rukom je prelazio preko zglobs moje noge svako malo gledajući moju reakciju.

- Boli li te ovo. Ruko je snažno pritisnuo jedno mjesto,ali bol osim one koju mi je on nanosio nisam osjetila.

- Ne.

- U redu ,a ovo. Ruku je pomjerio par milimetara u stranu i ponovo je koristio isti pritisak kao maloprije.

- Ništa. Smakao je ruku sa moje noge i oslonio se istom pored mene,baš kao što sam rekla,kao predator.

- Pa doktore Dimitrijev,kakve su Vam dijagnoze. Posprdno sam ga pitala naslanjajući se pored njega.

- Pa čini mi se da ti nije ništa,do sutra nećeš ni osjećati bol,a imam i jedan poseban lijek za brži oporavak. Blago je otisnuo poljubac na moje usne i zagrlio me snažno. I samo tako,zaspala sam u njegovom zagrljaju,bez ijedne progovorene riječi. Bila je to prijatna tišina,mogu reći čak i da sam željela ostati tako zauvjek. Jutro je prebrzo prevarilo noć i ovaj put kada sam otvorila oči njega nije bilo. Opet taj čudan osjećaj hladnoće i samosažaljenja. U redu moram da se dovedem u red i ovo će proći,još samo 9 mjeseci i nešto sitno,nije to niśta. Pogubljeno sam i otišla u svoju sobu i otuśirala sam se. Obukla sam prljavo roze haljinu i otišla sam u kuhinju. Skuvala sam sebi zeleni čaj i sjela sam na stolicu uživajući u pogledu koji se pružao oko kuće.

- Industrijski čaj i to još iz vrećice,stvarno? Trznuo me njegov glas i momentalno sam se okrenula.

- Ne vidim u čemu je problem. Čaj kao i svaki drugi.

- Znaš li koliko su prljave te kesice i kako se prave,a porjeklo čaja,sigurno nije Japan.

- Donesi mi taj čaj pa ćemo vidjeti. Do tad ću da pijem ovaj. Odložila sam šolju na sto i ustala sam. Prošla sam pored njega kao pored turskog groblja i zgrabila sam svoj kaput.

- Kuda ćeš? Povikao je za mnom,a ja ne bih bila ja da ne dobacim nešto sarkastično.

- Kod Svetog Petra na ispovjed. Izela sam ključeve njegovog auta i izašla sam iz kuće.