IME MI TI DAJ

♡1.DIO♡

Prva noć u sasvim nepoznatoj kući, među nepoznatim ljudima za Zehru je prestavljala veliki problem. Kuća u kojoj živi njen neprijatelj, ujedno i njen muž za nju je bila pakao. Gušila se u svakom kutku te kuće. U sobi je jedva dolazila do zraka. Mrki pogledi upućeni od strane Omera je nisu doticali, ali njegove uvrede boljele su je iako joj on nije niko i ništa. Naravno da je ona smatrala da joj nije niko i ništa. Vjenčanje je bilo pravo, ali ne možemo isto reći i za taj brak. Neugodna tišina zarobila je Zehru i Omera u istu sobu. Ponekad sasvim slučajno ili namjerno njihovi pogledi bi se susreli. Sa jedne strane pogled pun bola, želje za slobodom. Sa druge strane tako mutne crne oči. Bez ikakvog objašnjenja. Omerove oči su bile iste, kad je bio sretan i tužan. U njima se nikad nije moglo vidjeti šta osjeća. Bar je tako Zehra mislila. San je polako prilazio do Zehre, milovao je sve dok mu se nije prepustila. Utonula je u svoj jedini smiraj. Bilo je to jedino mjesto gdje je mogla maštati o svojoj porodici. Omerov pogled je cijelu noć bio upućen "ranjenoj srni" koja je ležala na kauču odmah ispred njega.
"Kako može izgledati ovako nevino"? Bilo je to pitanje koje se Omeru vrtilo po glavi, dok je očima prelazio preko Zehrinog blijedog lica. Odmahnuo je glavom i spustio istu na jastuk.
Posmatrao je Zehru kao da nešto traži. Da li je tražio nešto loše u njoj dok tako mirno spava ili je jednostavno bio opčinjen njenom ljepotom. Kad su i njegove crne oči prekrili kapci zaspao je kao dijete. Znajući da je u njegovoj sobi žena koju mrzi, osoba koju ne poznaje dovoljno dobro da mu bude žena. No jedno je znao, imao je samo jedan pogled prema njoj. Pogled pun mržnje, gledao je kao bestidnicu koja juriša za bogatašima. Bile su to misli koje su ga trgle iz sna i navele ga da slučajno nešto glasnije izgovori "bestidnica". Na ove riječi Zehra je svoj nježni pogled usmjerila prema Omeru. Sanano, još uvijek ne sasvim budna. Gledala je dok joj se srce kidalo. Dočekala je jutro s suzama u očima, gledajući vraga koji spava na krevetu, vraga koji svaki tren može skočiti i uzeti ovo malo njene duše što se još i onako davno polomilo u paramparčad. Prvim zrakama sunca ustala je i uputila se prema kupatilu. Hodala je na prstima kako ne bi probudila Omera. Jasno se držala izreke "ne diraj lava dok spava". Jedan malo jači korak bio je dovoljan da osjeti snažan stisak na svojoj nadlaktici. Nakon duge noći pogledi su im se ponovno susreli. Puštajući njenu ruku Omer je od bijesa ili od srama skočio i izašao iz sobe. Ubrzo nakon što je Zehra izašla iz kupatila svježe umivena ispred sebe je ugledala muškarca. Muškarca širokih ramena, veoma visokog tamnokosog muškarca. Na tren je zastala gledajući kako Omer popravlja odijelo, na što se samo nakašljala kako bi mu dala do znanja da je tu. Pogled bez i jedne riječi i odlazak bilo je sve što je Omer pružio Zehri prvi dan nakon vjenčanja. Nije je boljelo, znala je da će biti tako, nije ništa više ni očekivala. Nadala se normalnom životu, koliko-toliko normalnom životu. Znamo da neke želje ostanu ne ispunjene, tako je i ova Zehrina želja postala nešto nemoguće. Život od dana kada se udala pretvorio se u pakao, poneka smirena riječ upućena od Omera i hiljade pravila nametnutih s ogromnim ultimatumom. Nosila se s tim da ne može da priča šta želi, da mora da se ponaša kao nova Zehra, da mora da uči sve o Omeru kao za test, ali s tim da ne viđa porodicu, da laže da su mrtvi. Za nju to je bilo teže od olova. Jedina utjeha joj je bio njen živ i zdrav otac i sama pomisao da je sve uradila za njega. Držala je glavu uspravno, ponašala se lijepo prema svima. Zapravo Zehra nije ni morala da glumi, ona je bila veoma kulturna i odgojena djevojka, puna razumijevanja i tolerancije. Misleći na druge izgubila je sebe, ali ne žali se. Idalje trpi i vraća ogroman dug svom "mužu". Ajše, Omerova sestra bila je presretna nakon njihovog vjenčanja. Bila je toliko sretna, da se njena sreća nije mogla izmjeriti. Omeru je to bilo najbitnije. Bio je jako zadovoljan što je njegova sestra napokon sretna, ali vidjeti je pored Nihata, njenog muža. O tome bi se već dalo raspravljati, ali tu je i mala Asija. Najveća sreća njihove prodice. Djevojčica koja je svima vraćala osmijeh na lice, čak i Zehri koja već duže vremena ne zna šta znači iskreni osmijeh, onaj iz srca, iz dubine duše. Njegova porodica je Zehru primila kao da je znaju godinama, bila im je draga i bili su oduševljni njenim odgojom, dobrotom i ponašanjem. Svi su bili oduševljeni pa čak i Omer, koji je to vješto skrivao.

•~•~•~•~•
Hvala na čitanju ♡