IME MI TI DAJ

♡24.DIO♡

Zehra P.O.V
Budi me miris hrane, lagano protrljam oči i ispred sebe ugledam Omera. Sjedio je za stolom na kojem je bio doručak. Poželjela sam mu dobro jutro kako bi primijetio da sam ustala. Kad je shvatio da već uspravno sa osmjehom sjedim na krevetu prišao je do mene. Poželio mi dobro jutro i utisnuo meni dobro znan poljubac na čelo. Zatim mi se osmjehnuo i rukom pokazao na doručak. "Hajde da doručkujemo uspavana ljepotice", rekao je uzimajući me za ruku. Moj stomak je već bio spreman na obilan obrok. Kad sam sjela za sto i poželjela dobar tek što je i on napravio te mi nasuo sok u čašu krenula sam da jedem. Jela sam, jela i jela sve dok nisam primijetila da mi se Omer smije. "Šta je smiješno?" Pitala sam nakon što sam progutala zadnji komad hrane koji sam stavila u usta. "Ništa draga samo ti jedi". Tek kad je to rekao shvatila sam da sam skoro sve pojela za manje od deset minuta. "Ovaj ja"... zamucala sam, na šta je on moju malenu ručicu poklopio njegovom i rekao "Pa dušo, ti sad jedeš za dvoje". Na ove riječi sam se nasmješila i svojim rukama prošarala preko svog stomaka. Opet sam se podsjetila da u meni živi novo maleno biće koje je moja odgovornost. "Omer, kako ćemo dati ime djetetu"? Upitala sam na šta me on samo pogledao i k'o iz topa rekao "Duru"! Zbunjeno sam ga pogledala, a zatim mi je i viljuška pala iz ruku. "Kakvo je to ime"? Na ovo pitanje je odgovorio pitanjem "Kakvo bi ti ime"? Uspravim se pa mu kažem "Burdžu". Nakon mog imena on prasne u smijeh, a ja ga ljutito pogledam. "Šta fali tom imenu"? Dok je brisao svoje usne maramicom smiješio mi se "Nista mu ne fali". Govorio je podsmjehivajući se.

~•~•~•~•~•~

"Omer"... Rekla je i pogledala ga tužnim pogledom, a on se uozbiljio misleći da je malo pretjerao. No onda je Zehra dovršila započeto "Hvala ti na doručku Burdžu i meni se jako dopao". Rekla je ustajući od stola. "Nema na čem"... rekao je Omer nakon čega je svario njene riječi, ali nije stigao ništa da doda jer je Zehra već bila u kupatilu. "Neka, neka izaći ćeš ti već", pomislio je Omer osluškivajući tonove iz kupatila koje je proizvodila voda. Mlazovi vode lagano su prelazili preko Zehrinih leđa, nježno su milovali njenu kožu dok se Zehra smiješila. Nakon što je isprala i zadnje tragove šampona sa sebe izašla je i obrisala zadnje kapljice vode sa svog tijela. Osvrtala se oko sebe kako bi našla odjeću, ali se onda sjetila da je nije ni ponijela. "Ma bravo Zehra, šta ćeš sad"? Mrmljala je sebi u bradu, a zatim se naslonila na vrata osluškivajući da li je Omer i dalje u sobi. "Davno sam ušla u kupatilo, sigurno je već otišao. Svakako se ništa ne čuje". Dodala je popravljajući veliki, bijeli peškir na sebi. Rukom je lagano pritisnula bravu i izašla iz kupatila. "Uh.. dobro je nema ga." Pomislila je i brzim koracima pohitila do garderobe. Baš u tom trenutku kad je bila spremna da otvori vrata sudarila se sa nekim. Sva šokirana derala se na Omera "Šta ti radiš tu"!? "Stvarno je čudno što sam u svojoj sobi. Šta ti misliš"? Zehrina pamet proradi i kad osjeti na sebi Omerov pogled koji ju je odmjerio shvatila je kako izgleda i brzo ušla u graderobu. Brzinom svjetlosti zaključala je vrata i odahnula "Bože Zehra do kad ćeš da se sramotiš"?

~•~•~•~•~•~

Crne pantalone na peglu iznad članaka, bijelo-siva košulja i crni kaput do koljena. Sive, pliš čizmice sa malom petom i bijela torbica na jednom ramenu. Uvijena kosa, nešto malo šminke sa izraženim crvenim ružom. Kucanje na vratima Omerove radne sobe bilo je blago, ali odlučno. Nakon odobrenja u sobu je stupila samouvjereno i prišla bliže Omerovom stolu zbog čega je on polako ustao. "Vidi, vidi, vidi"... odjeknulo je radnom sobom, a Zehra se lagano zavrtjela u krug i Omeru pružila ruku. "Idemo"? Pitala je sa osmjehom i blago povukla zbunjenog Omera. "Gdje"? Zehra blago zalupka potpeticom i doda "Jao Omere, pa sutra je nova godina"! Naslonjajući se na radni sto i vučući sređenu i dotjeranu Zehru prema sebi dodao je "Pa šta"? Samouvijerena Zehra se izgubila negdje na putu, jer nije mogla normalno da sastavi rečenicu dok su bili tako blizu jedno drugog. Jasno je osjećala njegov topao dah na sebi zbog kojeg se naježila. "Ovaj... šta sam ono rekla?" Upitala je trljajući čelo. Omer se prvo nasmije pa joj odgovori "Rekla si da idemo negdje." Zehra poskoči u mjestu i doda "Aha, da! Idemo Omer moramo kupiti poklone!" Omer je upitno pogleda, a pošto je predpostavio da Zehra neće izvući pravo pitanje iz njegovog pogleda upitao ju je. "Zehra zar mi već nemamo poklon?" Zehra se nasmije, pa mu se približi i šapne "Imamo, naravno da imamo, ali ne možemo im samo tako reći. Idemo imam ideju!" Dodala je ostavljajući nešto duži i topliji dah nakon kojeg je Omer ustao i pošao za njom.

Omer P.O.V
Koliko samo utječe na mene. Više ne znam da joj kažem "ne". Potpuno me začarala svojom ljepotom. Kako vanjskom tako i unutrašnjom. Da sam tražio ne bih bolju našao, a ipak sam joj toliko zla nanio. Možda mi je ona oprostila, ali ja sebi još uvijek nisam. Kad god pogledam u njene crne oči prosto se izgubim u njima. Kad plače sve me boli, pa makar to bilo i od sreće. Jednostavno ne želim da pusti suzu za ničim na svijetu. Obećao sam sebi da zbog mene više neće plakati, a druge osobe je ne smiju ni naljutiti kamo li rasplakati. Ona je moja, a ja na svoje ne dam! Iz mojih misli trgla me je Zehra s riječim "Omer možemo u ovu trgovinu?" kratko sam se nasmješio i dao žmigavac kako bih skrenuo i parkirao auto. "Naravno da možemo ženice!" Rekao sam nešto glasnije držeći je za ruku. Ostavio sam maleni poljubac na njen obraz i odvezao pojas. "Idemo li?" Pitao sam na šta se nasmijala i izašla.
"Zehra da te pitam, šta si to smislila?" Prišla mi je brže stavljajući svoju ruku na moj lakat, koji je već odavno bio spreman za nju. "Sve ću ti objasniti..." rekla je i započela. Sve mi je pomno objasnila i vjerujte ideja mi se toliko svidjela da sam jedva čekao da je realiziramo. Mrak se polako spuštao a mi smo se vozili kući. Snijeg je padao tako jako da sam primjetio da Zehra drhti, bilo ju je strah. Podrhtavala je kao drveće koje sam posmatrao dok sam vozio. Drveće koje nije imalo snijega toliko se njihalo na vjetru, da sam mislio da će svakog trena da se prostre ispred nas. Dok jedrveće koje je snijeg prekrio mirno stajalo, pokoja grana bi se tu i tamo pomjerila, ali inače je bilo mirno. Zato sam svoju ruku stavio na njenu, na šta me pogledala i osmjehnula se. Kroz par minuta je rekla kratko "Hvala". Kad smo stigli pred kuću brzo sam izvadio kišobran kako bi ona bezbjedno ušla u kuću. Baš kad sam zatvorio kućna vrata ona je zajaukala, naslonila se na zid držeći se za stomak, koji se već doista vidio. Primjetio se, ali ga je ona vješto skrivala noseći široke majice i deblje džempere. Iskreno jedva sam se složio da to skrivamo, jer kad sam saznao htio sam reći cijelom svijetu. Htio sam da sa svima podijelim svoju sreću, ali naravno kao što sam rekao Zehra je inzistirala i nisma mogao da joj kažem "ne". Jednostavno s njom to nikako ne ide glatko. Prišao sam do nje, dok se ona blago smirivala i dolazila sebi. Hvala Bogu nikog nije bilo u dnevnom boravku pa sam joj s lakoćom pomogao da uđe u sobu i da se odmori. "Ufff... Zehra ovo je za tebe bio napor, nismo trebali ići." Rekao sam uspaničeno, a ona već vidno mirna me samo pogledala, pa kroz par sekundi rekla. "Trebali smo ići, a i Omer mislim da je ovo sasvim normalno. Bilo bi čudno da ne osjećam ništa, ovako znam da ovdje ispod mog srca kuca još jedno. Još jedno i to naše!" Ostavio sam poljubac na njneo čelo i ponudio joj pidzamu koju sam predhodno izvadio iz ladice. Dok se ona presvlačila ja sam posmatrao oblake. "Sutra je ta noć" ponavljao sam, sam sebi i pri svakoj pomisli se tako nasmješio da sam izgledao kao ludak. Kunem se da me neko posmatrao sa strane rekao bi da sam pobjegao iz ludnice. Na svojim ramenima sam osjetio malenu ručicu koja me je odmah natjerala da sklopim oči. Kad sam ih ponovo otvorio zgrabio sam pvlasnicu ruke i stavio je ispred sebe. Grleći je udisao sam njen miris od kojeg sam postao čisti ovisnik. Lagano smo se njihali u mjestu dok smo posmatrali nebo bez i jedne zvjezice iako je već bilo jako kasno. Naslonila je svoju malenu glavu a moja prsa. Znam da je osluskivala moje srce, a ja nisam imao potrebe da joj se približim da bi ga čuo. Jednostavno sam ga mogao osjetiti i primjetiti koliko god daleko ona bila. "Ah... ružo moja" rekao sam, a ona se još više pribila uz mene. Stojali smo tako neko vrijeme dom nisam primjetio da joj noge klecaju, već je uveliko utanjala u snove. Zgrabio sam je u naručje i polegao na krevet. Sklonjajući i zadnji pramen smeđe kose s njenog bijelog lica i rumenih usana. Utisnuo sam poljubac u njeno čelo udišući očaravajući miris njene kose. Nakon što sam izuo svoje papuče lagano sam se popeo na krevet i legao tik do nje. Moja glava bila je naslonjena na njeno rame, dok je moja lijeva ruka bila pod mojom glavom, desnom sam je obgrlio oko struka.
"Šta ako je ovo ipak sin?" Pomislio sam nakon što sam se prisjetio imena o kojim smo danas pričali. Nasmijao sam se samom sebi dok sam se zamišljao s njim igrajući nogomet. Nisam bio siguran da li ću biti dobar otac, ali da sam spreman u to sam uveliko bio siguran.

~•~•~•~•~•~
Hvala na čitanju ♡