IME MI TI DAJ

♡11.DIO♡

Dan kad je izašla iz bolnice Zehra će pamtiti dok je živa. Taj dan iako je bila bolesna, prvi put je stala na noge i izborila se za sebe. Više nije šutjela, nakon što se pozdravila sa svima u kući otišla je u sobu. Pored kreveta spustila je štake i legla na krevet. Da legla je na Omerov krevet, bez imalo okljevanja. Kad je Omer ušao u sobu ništa nije rekao, nije joj prigovorio. No ipak nije prešutao to što Zehra nije htjela da ruča sa njima u salonu. Njeno ponašanje ostavilo ga je bez riječi. Kao da ispred sebe vidi neku drugu osobu, osobu koja je sad stojala ispred njega, iako na štakama opet je izgledala jače nego ikad. Žena koja je bila spremna da ga proguta svojim crnim očima. Mračno je gledala u njega, a zatim kratko i hladno upitala. "Zašto da ja ručam sa vama"? Omer je prvo gledao s fotelje, a kad je ustao odgovorio joj je "zato što", na kratko je zastao i zatim dodao "obitelj". Zehra se cinično nasmije, odmahnne glavom pa ga opet pogleda svojim crnim draguljima. "Ne Omere, mi nismo ništa. Nikad nismo ni bili. Ovo nije moja obitelj, nego tvoja i ja njoj ne pripadam. Oni samo misle da je tako. Vjeruj mi sve će se saznati, ali ne još, a znaš li zašto"? Upitala je blago uvaljujući se Omeru u lice, na šta on samo klimne glavom umjesto da pita zašto. U tom trenu Zehra se polako odmakne od njega i krene govoriti gledajući kroz prozor u baštu koju je već blago milovalo proljeće. "Neću zbog Ayše, nije zaslužila da tuguje zbog mene, a najmanje zbog tebe, ali vjeruj mi sve ću ovo okončati. Više me nećeš držati zatočenu"! Od tolike sigurnosti ili nekog Zehri nepoznatog transa nije ni shvatila da je povisila ton. Nije shvatila sve dok Omerova ruka nije spriječila pomijeranje njenih sitnih usana. "Prekini da se dereš i odmori se malo". Rekao je Omer do tad jako čudnim glasom. Bar je Zehri bio čudan jer je prvi put osjetila nježnost u njegovom glasu, a dah na njenom vratu natjerao ju je da se naježi i protrese. Kad je Omer sklonio ruku ona udahne tako nečujno da je i sama pomislila da je mrtva. Ukopala se u mjestu sve dok nije začula vrata koja su blago zaškripala za Omerom. Tad se Zehra lagano okrene i priđe do ogledala. Baš u tom trenu suočila se sa svojim utonulim očima, blijedom kožom i već uveliko nestalim, blijedim usnama. "A ne, neće ići ovako". Njeno tek započeto razmišljanje i samorazgovor prekine Hedije ulaskom u sobu. "Gospođo Zehra, šta ćete večerati da vam donesem u sobu"? "Hedije, nema potrebe da donosite hranu večeraću s vama". Hedije joj odgovori sa osmijehom i uputi se u kuhinju. Zehra se ponovno pogleda u ogledalo, a zatim ode u kupatilo. Kad je Omer ušao u sobu Zehre nije bilo. Neko vrijeme je čekao da izađe, ali voda u kupatilu nije prestajala da teče. Kao da je Zehra znala, iz kupatila izašla je tek nakon što je Omer izašao iz sobe. Svoju dugu crnu kosu je svezala u rep, lice blago utapkala puderom i na usne stavila sasvim malo sjaja. Podočnjake je prekrila, ali ne i rane na srcu. Njih je samo vješto stezala i nije ima dala da puste kap krvi. Nije to mogla dozvoliti, ne sad kad je ustanovila da može i hoće pokazati da je jača neko što izgleda. Na sebe je navukla crvenu haljinu do koljena. Haljinu koja je jasno izražavala njeno vitko tijelo. Haljina koja je u trenutku tako elegantna, a zapravo veoma kulturna za ženu koja je udana i spremna da svom mužu pokaže s kim ima posla. Obula je bež štikle i s jednom štakom u ruci uputila se ka salonu gdje su svi već sjedili. Nakon što su već svi sijeli za sto, Omer blago upita "Hedije da li si Zehri odnijela hranu"? Kad je Hedije "zazinula" da odgovori iza Omera začu se odzvanjanje štikli i umilan glas koji je pripadao samo jednoj osobi, samo jednoj i nikom više. "Nema potrebe, ja sam sišla da večeram sa svojom porodicom". Izgovorila je Zehra dok joj je Omer izmicao stolicu idalje ne vjerujući da je to Zehra što je do juče ležala u bolnici. Njegov pogled koji je bio uprt ravno u vitku i prelijepu damu pored njega primjetili su svi, a posebno Ayše. "Svaka čast Zehra, prvi put vidim ovakav sjaj u Omerovim očima, stvarno si ga očarala". Zehra se blago nasmije pa svoju ruku stavi na Omerovu i blagim glasom uzme pozornost svih prisutnih "Draga Ayše ja ovaj sjaj dobro pamtim i znam, vjeruj nije se prvi put podkrao u ove crne bisere". Omer s lažnim osmijehom pogleda Zehru, a zatim u Ayše koja se luđački smiješila toliko da joj se vilica umalo deformisala. Nakon neočekivano ugodne večere svi pređoše u salon da popiju kafu pa Nihat doda "Ayše sutra idemo na večeru sa starim prijateljima možda i naši golupčići žele poći"? "Odlična ideja dragi, šta kažete? Ha, brate"? Baš kad Omer krene odbiti Zehra se ubaci pa rado prihvati poziv, popije gutljaj kave i spusti šalicu na sto, pa se ispriča. Ostavi poljubac na Omerov obraz i uputi se u sobu. Odmah nakon nje dođe i Omer zatim malo višim tonom upita "Šta misliš ko si, šta izvodiš"? Govorio je šireći ruke dok je Zehra smireno skidala naušnice ne mareći na to što Omer priča. "Zehra pitao sam te nešto"! Proderao se već vidno iznerviran Omer hvatajući Zehru ispod laktova. "Pusti me" dodala je Zehra cijedeći svako slovo kroz zube. "Zehra ne izazivaj me". Stiskao je Omer njenu ruku kao da je drvo na šta Zehra umjesto da zaplače istrgne svoje ruke i opet nešto glasnije kaže "Da nisi više nikad"! Prijetila je Zehra trudeći se da ne zaplače. Svojom desnom rukom trljala je lijevu na kojoj je Omer napravio plav ožiljak. Omerov bijes bio je vidljiv i on izađe iz sobe baš kad Zehra izusti "Platićeš za ovo"!

•~•~•~•~•
Hvala na čitanju ♡