IME MI TI DAJ

♡2.DIO♡

"Živjeti s tobom je jednako paklu. Udisati isti zrak koji ti udišeš, praviti se pred svima da te volim. Sve ću podnijeti, ali moja porodica nije mrtva. Zapamti to"! Govorila je Zehra malo povišenim tonom, ali riječi uopće nisu dolazile do Omera. Gledao ju je neko vrijeme, njene suze izgledale su tako stvarno. Pomislio je on, a zatim se cinično nasmijao. "Odlična si ti glumica". Zehrin pogled koji je bio spušten, ubrzo je udario Omera direktno u facu. "Bezobrazniče, ego...", zastala je Zehra osjećajući jaku bol na svojoj desnoj ruci. Gledala je šuteći, pokušavala je da ne spusti suzu koja će je još više poniziti. Dovoljno je ovo što se desilo maloprije. Omerove oči su bile crvene, pune bijesa, kao da će u trenutku da se rasprše na sve strane. Prosiktao je par riječi, te pribio Zehru uz hladni zid njegovog kabineta. "Više nikad, ali nikad da nisi povisila ton na mene"! Nakon svake riječi rukom bi jače stezao Zehrinu, nakon čega je ona pustila jedan mali jecaj i jednu malu suzu. Omerov pogled je na kratko s njenih očiju otišao na njenu već podosta poplavljelu ruku. Zatim je opet pogledao u njene oči i bez jedne riječi izašao iz kabineta kao da ga tu nikad nije bilo. "Tiranin", bilo je posljednje što je Zehra izgovorila tog dana. Noć se spuštala nad Istanbulom, zvijezde su krasile nebo, dok ih je mjesec čuvao. Baš kao što Omer čuva svoju porodicu. Povezala je to Ajše i rekla za večerom.
"Zehra jesi li dobro, pojedi nešto", rekao je Omer mirnim tonom zato što je Ajše sjedila preko puta njih. "Sita sam", rekla je Zehra nešto malo glasnije na šta je teta Hedije dodala kako ona nije ništa jela od jutros. Omer je polako počeo da shvata šta je Zehra htjela reći s tim kratkim odgovorom "sita sam". "Uz vašu dozvolu, ja ću preći u svoju sobu". Ubrzo nakon njenog odlaska i Omer se uputio ka sobi. Ušao je tako tiho, tako neprimjetno. Kao onaj mali miš što se skriva da ga ne ulove. Zehra je ispred ogledala češljala svoju dugu crnu kosu, dok ju je Omer naslonjen na vrata posmatrao. Po njemu ona jr bila najljepša žena koju je ikad vidio, bio je svjestan toga i mislio je to, ali nije priznavao. Borio se protiv sebe, protiv toga da je ona ipak njegova žena. Baš kao i Omer tako i Zehra skrivali su svoje osjećaje jako duboko, borili su se da ih ne pojedu njihovi vlastiti osjećaji. Zvuk kašlja trgnuo je Zehru i uveliko je uplašio. Bez i jedne riječi Omer je prošao pored nje, sjeo na kauč kako bi čitao knjigu. "Ti ćeš sad čitati"? Upitala je Zehra, na šta je Omer samo potvrdno klimnuo glavom. "Tu na tom kauču"? Opet je dobila isti odgovor. Gledala je zbunjeno s strahom da pita gdje će ona spavati. Stajala je tako par minuta pa se uputila ka vratima. Pokušala ih je otvoriti ali čvrsta Omerova ruka koja je pritiskala vrata nije joj to dozvolila. Zehra se polako okrene prema njemu i pogleda ga u oči. Bili su tako blizu da su mogli osjetiti otkucaje srca jedno drugog. Toliko blizu da su na sebi osjećali dah, dah osobe koju mrze. Malo tišine im je prijalo. Tek tako u jednom trenutku Zehra je okrenula svoju glavu i sklonila pogled s Omerovih očiju. "Gdje si pošla"? Ponovno je uputila pogled ka njemu pa tiho izgovorila "van". Klimnuo je glavom u smislu pitanja "zašto"? "Krenula sam pronaći mjesto gdje bih mogla spavati". Rekla je Zehra samouvjereno na što joj Omer ništa nije rekao, samo joj je pokazao rukom na kauč na kojem je on maloprije sjedio. "Ali ti ćeš čitati", "Čitaću na krevetu". Rekao je Omer uzimajući knjigu sa kauča. Nakon nekog vremena Zehra je htjela spavati, ali nije mogla jer je u sobi bliještalo svjetlo. Par puta ga je ugasila, ali bi ga Omer svaki put iznova upalio. Tako su stojali pored prekidača i svađali se oko svjetla. "Upali", "ugasi"! Toliko puta su to ponovili da se Omer zapetljao i rekao "ugasi". Zehra se nasmješila i dodala jedno kratko "Na zapovijed". Nakon što je ugasila svjetlo i krenula leći. Sa osmjehom na licu kenula je da se pokrije. Sretna ja bila, zato što napokon može da spava. No Omer se nije smilovao i opet je upalio svjetlo. Baš kad je ustala i krenula reći "ugasi to svjetlo". Nestalo je struje i Zehra se našla u Omerovom zagrljaju. Strah od mraka pratio ju je još od kad je bila mala. Nakon što je shvatila da je u Omerovom zagrljaju, odmakne se i tiho s rumenim obrazima doda jedno kratko "izvini". Odgovor nije dobila, samo jedan kratki zbunjeni pogled koji je ubrzo nestao. Koliko god da se trude nešto ih privlači, nešto im ne da mira. Omer je ovu noć ostao budan. Bdio je nad Zehrinom ljepotom, dok je ona mirno spavala.

•~•~•~•~•
Hvala na čitanju ♡