IME MI TI DAJ

♡15. DIO♡

"Gdje idemo? Omere gdje idemo"? Inzistirala je Zehra da joj kaže dok su se vozili. I tako dok ju je Omerovo odbijanje i šutanje ljutilo lupkala je stinim prstima po vratima auta. "Hoćeš mi reći gdje idemo, već davno smo prošli zadnji put koji vodi kući"? Već vidno iznervirana otpuhnula je pramen kose s lica i opet izgovorila jedno tiho, kratko i slatko "Omer". Koliko god da se trudio nije više mogao da šuti, nije mogao da gleda kako se Zehra grize od znatiželje. "Zehra smiri se, sve u svoje vrijeme". "Ufff... kakvo vrijeme Omer već smo davno mogli biti kući". "Mogli smo, ali nismo i zato šuti", "Vidi ti njega". Izgovorila je Zehra s ozbiljnom mimikom na licu direktno gledajući Omera. Kad je vidjela da joj ni to neće pomoći slegnula je ramenima i spustila pogled prema podu. Neko vrijeme su se vozili u tišini pa je Omer upalio radio i tad, na toj stanici, u njihovom autu ona ista pjesma. Pjesma njima dobro poznata, možda svjesno ili ne svaki put bi bili spremni da plešu kad bi se začula ova pjesma. Pjesma koja je obilježila njihovo vjenčanje, pjesma koja je navirala suze i pravila bujicu u grudima. Blagim pogledom odmjeravao je Omer stidljivu Zehru.
"Zehra?" Izgovorio je jedva čujno, ali dovoljno da Zehrine oči ponovo budu mjesto gdje će da se izgubi. Gdje će da odputuje tako daleko, tako duboko i da uživa i svakoj sekundi gledajući u dva crna bisera. Koliko god da se trudio nije mogao, nije mogao da se vrati, jer taj nestvarni svijet obuzimao je njegov um. Kad se izgubi u njenim očima, tad nisu bitne ni brojke, ni posao, a ponajmanje vrijeme. "Omer, koči"! Bilo su riječi koje su trgle Omera. Jaka škripa kočnica i zaustavljanje auta u zadnjoj stotinki. Zbunjena lica i jedva čujno disanje. "Zehra, Zehra jesi dobro"? Govorio je Omer prelazeći rukama po njenim ramenima. Klimnula je glavom ne gledajući Omera, a zatim čvrsto rukom zgrabila bravu vrata. "Hoćeš li izaći na zrak"? Upitao je Omer na što je Zehra samo izašla, a odmah za njom i Omer. Stao je pored nje, a onda mu se Zehra našla u naručju. "Pazi, Zehra pazi''! Proderao se Omer obgrlivši ranjenu srnu. Stajali su tako jedno vrijeme, a onda je Omer šapnuo "Izvini, nisam htio da ovako ispadne". Odgovor nije dobio pa je ponovo upitao "Zehra jesi li dobro, da li da zovemo doktora"? Kad je Omer spomenuo doktora Zehra se trgnu i jasno da do znanja da je dobro, a kad je htjela da se odmakne iz njegovog zagrljaja. Omerove ruke su je stegnule još jače ne dajući joj da se odmakne. "Omer, pusti me". Ponovila je par puta, a zatim se naglo istrgnula "Rekla sam da me pustiš! Zašto smo došli ovdje? Sad smo već mogli biti kod kuće, jesi svjestan da smo mogli poginuti"!? Derala se Zehra dok je Omer samo stojao, a suze koje je lila govoreći mu šta se moglo desiti boljele su ga više nego samu Zehru. Zgrabio je njene podlaktice i naslonio je na auto. "Smiri se", "Kako da se smirim mogli smo poginuti!? Omer pusti me, skloni ruke s mene"! Govorila je udrajući ga od prsa. Zatim ju Omer jače pribije uz auto, svojim prstima podigne njenu bradu kako bi im se oči ponovo susrele, a zatim tiho izgovorio "Ti izgleda baš ne možeš podnijeti da te neko voli". Baš tad u tom trenutku sve je stalo, vrijeme, prostor, sve je stalo osim njihovih srca. Dva tijela, a jedno srce, znamo jer su kucali ujednačeno, isto i to jako posebno. Oči koje su nekad bile pune mržnje sad, eh...sad više nema te mržnje bar ne s Omerove strane. "Znaš Zehra mislio sam da si prolazna stvar. Zeznuo sam se, ne prolaziš i nećeš proći". Govorio je Omer sad već toliko blizu da se Zehra ježila od njegovog daha. "Omer, nemoj". Bile su riječi uplašene djevojčice koja je nevino stajala ispred Omera. Osmijeh su mu izmamili njeni crveni obrazi, na šta je upitao "Zehra zar si bolesna"? Zehra upitno pogleda, a zatim to potvrdi riječima "Ja, zašto"? Omer se nasmije na što Zehra poskoči u mjestu "Zašto pitala sam"? "Ništa...samo", "Omer ne izazivaj me". "Dobro, dobro, tvoji obrazi...", "Šta moji obrazi"? Ispitivala je Zehra tapakjući po svom licu. "Crveni su". Rekao je Omer s velikim osmijehom na šta se Zehra još više iznervirala. "Hajde, hajde skloni se". Govorila je mičući Omera sa strane i sjedajući u auto. Kad Omer nije ušao za njom otvorila je prozor i upitala "A ti ne ideš"? Na to se Omer trgnuo i ušao u auto "Idem". Bile su riječi koje je Omer rekao vežući pojas. "Jesam li zaslužila da saznam gdje idemo"? "Hmmmm... ne znam, šta ti misliš"? Zehra se blago nasmije kako Omer nebi primjetio, a zatim nastavi da igra igru "Zar nisam? Mislim ako se mene pita već odavno sam zaslužila". Omer lagano smanji radio i doda "Ne bi se reklo". "Ma daj! Omer, gdje idemo"? Omer se nasmije i gledajući njeno nervozno lice kaže "Hajde da igramo igru, ako pobjediš reći ću ti gdje idemo". "Igru? Kakvu igru"? "Odgovori ćeš na par pitanja, može"? Zehra nervozno zalupka nogom pa doda "A daj Omere reci mi", "Nećeš igrati, šteta". Jedno vrijeme su šutili dok je u Zehri sve kuhalo, a na kraju je prekipilo "Dobro, slušam! Počni postavljati pitanja". Omer se nasmije pa započne.

•~•~•~•~•

Hvala na čitanju! ♡