IME MI TI DAJ

♡18.DIO♡

Jarkim zrakama sunca koje obilježavaju novo jutro budila se i Zehra. Trljajući snene oči protezala se po prostranom i udobnom krevetu. Miris hrane mamio je da što prije ustane i odkorača do male, ali veoma ugodne i slatke kuhinje. Ne zamisliv pogled na muškarca širokih ramena s pregačom oko struka i kuhačom u ruci. Prizor dostojan svake pohvale, san svake djevojke i žene. "Dobro jutro" izgovorila je Zehra nakon dužeg posmatranja kako se Omer vješto snalazi u kuhinji. Činilo se tako sve dok nije kušala njegovih ruku djelo. "Dobro jutro, doručak je spreman". Dodao je Omer spuštajući pladanj ispred Zehre. "Ruke ti se pozlatile". Njene riječi ispratilo je kratko Omerovo "Prijatno". Prvi zalogaj je zamalo ugušio Zehru kojoj se oči napuniše suzama. Par gutljaja vode i Omerovo napadanje "Zehra jesi li dobro"? Propitkivao je sve dok se Zehra nije nasmiješla i potvrdno klimnula glavom. "Ahm... dobro sam i jelo je veoma ukusno". Omer se nasmije i poče jesti. S prvim zalogajem koji je izbacio u maramicu pored tanjira doda, "Zehra nemoj to da jedeš, otrovaćeš se"! Zehra se blago osmijehne pa kaže "Ma ni govora, jako je ukusno ti ako ne želiš ja ću pojesti". Doručak je bio poput sna, osmijeh od uha do uha s obje strane, zadovoljstvo što su skupa nisu mogli skriti, ali su se vješto pravili da ne vide. Oboje su stručno skrivali osjećaje. Ono što usne nisu govorile, oči jesu. Svakim novim pogledom, svakim novim susretom crnih bisera ljubav je rasla. Razbuktavala se u grudima kao požar u šumi. Od tolike ljubavi bojali su se da će načisto izgorjeti pa su vatru gasili kad god bi im život postavio prepreku. Brzo su odustajali od ljubavi, sreće i zajedničkog života. Možda je baš to pakleni razlog zbog čega još uvijek nisu priznali jedno drugom ono što im srce iz dubine šapuće, a mozak se pravi da ne čuje. Nakon veoma ugodnog doručka Omer je odlučio izaći van. Dok je Zehra pospremala kuhinju vani je lagano sijalo sunce. Kapi rose lagano su klizile s listova drveća i cvijeća. Zehrin umilni glas koji je dopirao iz kuće probudio je i najmanjeg insekta u bašti. Ptice su cvrkutale u istom i neodoljivom ritmu. Leptirići su letjeli iznad grana, dok su pčele oprašivale cvijeće očekujući nadolazeće proljeće. Bijele oblake šarale su ptice koje su se vraćale s Juga. "Zehra jesi li spremna"? Zehra lagano potrči i izađe na balkon. "Spremna za šta"? "Iznenađenje"! Zehra se uozbilji pa upita znatiželjno "Kakvo iznenađenje"? Omer joj se približi i tiho na uho šapne "Idi spremi se, čekam te". Tako je i bilo, nakon par minuta Zehra je iz kuće izašla ogrnuta velikim crvenim šalom, ispod kojeg se krila crna haljina preko koljena i kratke crvene čizmice s malom petom. Nakon Omerovog "Idemo", Zehra je svojom malom rukom uhvatila njegovu podlakticu. Na pola puta joj Omer naredi da zatvori oči. Pošto se ona baš nije slagala s tim svojim velikim rukama prekrio je njene sićušne oči. "Omer gdje idemo? Molim te reci mi. Šta ako se okliznemo i padnemo, dozvoli mi da gledam". Omer je samo odmahnuo glavom i rekao joj da pričeka. Nakon minute hoda lagano je pustio svoje ruke i Zehra je ispred sebe ugledala iznenađenje. Otvorenih usta s raskolačenim očima gledala je prizor ispred sebe. Jedno krako "Omer" raznježilo bi i kamen. Šareni ogromni balon bio je spreman da neko stane u njega i vine se u nebeske visine. "Idemo li"? Upitao je Omer pružajući svoju ruku Zehri koja je svoju malenu ručicu stavila u Omerovu bez imalo okljevanja. Lagano su se popeli i vinuli u nebo. Letjeli su iznad oblaka zadivljeni prizorom. "Omer ne znam kako da ti se zahvalim, ovo je predivno". Omer se lagano nasmije dok upravlja balonom pa joj kaže. "Zehra nema potrebe da mi se zahvaljuješ, ovo nije ništa šta te još očekuje". Zehra ga upitno pogleda, kad se krenuše spuštati na tlo Omer joj doda kesicu s mrvicama kruha i pruži joj ruku kako bi bezbjedno izašla iz balona kojeg je vezao za stub. "Omere šta će mi ovo"? Omer joj ništa ne kaže samo pokaže rukom na rijeku i mali mostić na koji su kasnije stali i bacali hranu ribama. Zehrine oči su opet nakon dugo vremena sijale jako posebno i čarobno. Zehrino srce je lupalo luđački, a osmijeh je blistao kao morski biseri. "Potrošili smo sve mrvice", Zehra tužno pogleda Omera koji se kao navodno razočara pa doda "A vidi stvarno, koja šteta. Znači da je vrijeme da krenemo dalje". "Gdje dalje"? Propitkivala je Zehra dok je Omer već držao za ruku vodeći na sljedeću postaju. Poslije svega su se očigledno umorili i ogladnijeli pa je Omer odlučio da se malo odmore i to na livadi uz predivan piknik. Nakon što su jeli i ćaskali Omer i Zehra se lagano ispruže na dekici gledajući kristalno plavo nebo koje je obasjavalo jarko sunce. Zehra nakon par minuta šutanja pogleda u Omera koji je idalje posmatrao nebo i doda "Hvala ti za ovaj dan". Omer je samo pogleda i lagano se nasmiješi. "Nema na čemu i ja sam se dobro zabavio". Tad opet usmjeri pogled ka nebu kad na svom obrazu osjeti topao zrak i ožiljak Zehrinog toplog poljubca. Njegovi obrazi su gorjeli kao i srce, blago se osmijehnuo pa pogledao Zehru koja je polako ustajala, ali je Omer povuče za ruku i njihovi se pogledi susretnu. Zehrina crna kosa rasprši se po Omerovom licu, rumeni obrazi nasmijavali su Omera koji se suzdržavao da se ne nasmije. Usne su im bile tik jedne do druge kad je Zehra svoj pogled uputila negdje u daljinu. Omerova pamet opet proradi pa pusti Zehrinu ruku i kaže jedno krako "Vrjeme je da krenemo, ne želimo zakasniti". Zehra koja je uzimala šal s poda upitno pogleda Omera. "Zakasniti gdje"? Omer je pogleda s podignutom obrvom i samo uzme za ruku, povuče je za sobom i zajedno trčeći odu do tržnice. Hodali su po tržnici i isprobavali razne stvari, smijali se glupostima. Radili ludosti, a na kraju su bježali kao mala djeca kad nešto skrive. Ovako lijep dan prekinula je zvijezdana noć. Sad su Omer i Zehra ležali na ležaljkama u vrtu ispred kućice na planini. Pokriveni dekicom u mrzloj noći gledali su zvijezde koje su sijale tako posebno kao i Zehrine oči danas. "Omer", prošaptala je Zehra tiho na šta je dobila kratko i zamišljeno "Hmm"? Zehra zašuti pa nakon par sekundi natavi, "Ovaj mjesec je tako predivan, stvarno jako lijepo čuva ove malene zvijezdice". Omer se samo nasmiješi i potvrdno klimne glavom. "Omer, jesi li ti našao svoju zvijezdu"? Nakon kratke tišine Omer odgovori na Zehrino pitanje "Moja porodica je moja velika zvijezda". Zehra skrene pogled s Omera i uputi pogled ka nebu. "Vidi oblak nam polako zakriva mjesec". Doda Omer, a Zehra nabaci mali osmijeh pa kaže. "Da, krije se. Mjesec je pomalo ljut". Omer se nasmije nešto malo glasnije s pitanjem "Šta"?
Zehra pogleda u Omera pa opet u nebo. "Ljut je jer on više nije jedini mjesec u mojoj blizini". Omer je pogleda i pogledi im se opet susretnu. "Izgleda da su i zvijezde ljubomorne". Zehra ga mimikom lica upita šta priča, a Omer lagano skloni pramen Zehrine crne kose i doda "Ljute su, jer je ovaj mjesec našao svoju zvijezdu".

•~•~•~•~•

Hvala na čitanju ♡