Utakmica (Ante Rebić)

2.

Ante's POV
Kad je sudac svirao za kraj utakmice, kao sam čestitao protivnicima i pobjegao u svlačionicu. Moram priznati da mi porazi jako teško padaju i da sam jako nanerviran zbog toga. Brzo sam se skinuo i otišao pod tuš. Htio sam što prije otići odavdje i smiriti se. Nakon tuširanja, već su svi moji suigrači bili u svlačionici. Mogao sam primijetiti da su svi bili ljuti i razočarani. U svlačionicu je došao izbornik.

Izbornik: "Molim vas da se što prije spremite i da idemo u hotel"

Ante: "Uredu, ali ja ne idem u hotel. Moram biti malo sam"

Izbornik: "Razumijem te, ali molim te da ne napraviš neku glupost"

Ante: "Neću ne brinite" , rekao sam te izjurio iz svlačionice. Odmah su me napali novinari, ali sam im uspješno pobjegao. Malo sam hodao gradom. U ovom trenutku sam se želio napiti i ne znati za sebe, ali sjetio sam se da sam obećao izborniku da neću raditi gluposti. Šetajući sam došao do Dunava. Sjeo sam na klupicu i gledao u daljinu. To me uvijek opuštalo. Dok sam tako razmišljao, uočio sam djevojku plave kose kako stoji na rubu i gleda u Dunav. Neće se valjda baciti?

Ante: "Hej, djevojko" , rekao sam na engleskom, a onda se odmah okrenula.

Djevojka: "Molim?" , obratila mi se na hrvatskom. Možda me i prepoznala.

Ante: "Past ćeš. Odmakni se"

Djevojka: "Neću, to me uvijek opušta"

Ante: "Kako te može opuštati nešto opasno? Dovoljno je da malo izgubiš ravnotežu i već si dolje"

Djevojka: "Ne znam. Tako sam naučila"

Ante: "Dobro, kako želiš" , rekao sam te krenuo otići.

Djevojka: "Kako si ti?" , iznenadila me pitanjem.

Ante: "Ne baš dobro. Zašto?"

Djevojka: "Zbog utakmice. Gledala sam vas"

Ante: "Zato plačeš?"

Djevojka: "Pa da...."

Ante: "To nisam očekivao. Dođi, sjedi" , pozvao sam ju da sjedne kraj mene na klupicu. To je i učinila.

Djevojka: "Zašto nisi očekivao?"

Ante: "Ne znam. Mislio sam da je nama igračima najgore"

Djevojka: "Pa ne znam, ali ja nisam ludi fan koji će moliti nekog nogometaša za sliku ili autogram."

Ante: "Nego?"

Djevojka: "Nekako to proživljavam s vama. Gledam na vas kao na normalne ljude koji se bore za svoju domovinu i koji ostavljaju srce na terenu, a ne kao neka napaljena tinejdžerica" , to me malo nasmijalo, a i iznenadilo. Mislim nisam očekivao takav odgovor jer još nikoga nisam sreo ko tako razmišlja. Tek sad sam primjetio da ima dres s mojim prezimenom.

Ante: "Tko ti je najdraži?"

Djevojka: "Nitko. Sve volim jednako"

Ante: "A zašto baš moj dres?"

Djevojka: "Onako, prijateljica mi je izabrala" , nisam baš u to mogao vjerovati, ali ipak moguće je.

Djevojka: "Oprosti, ja te tu zadržavam, a ti sigurno imaš nekih obaveza." , rekla je i krenula ustati. Primio sam ju za ruku u nadi da ću ju zaustaviti.

Ante: "Nemoj ići. Lijepo mi je s tobom razgovarati, iako ne znam ni kako se zoveš"

Djevojka: "Tina", rekla je kratko te je sjela natrag.

Ante: "Drago mi je. Ja sam Ante" , rekao sam te smo se rukovali. Sad kad ju malo bolje pogledam moram priznati da je vrlo lijepa. Ima dugu plavu kosu i prelijepo lice.

Ante: "Gle, nemoj biti tužna zbog utakmice. Znam da sam ja posljednja osoba koja bi ti to trebala govoriti, ali moraš biti svjesna da smo loše igrali, i to je to. Drugi put će biti bolje"

Tina: "Znam ja to, ali ne mogu protiv sebe. Kako to da si se ti tako brzo pomirio s porazom? Koliko sam čitala ne podnosiš poraz baš najbolje?" , aha, ipak je informirana. Pobjegao mi je mali osmjeh.

Ante: "Istina je, ali ovaj Dunav i razgovor s tobom me nekako smirio. Ne mogu ti to opisati"

Tina: "Razumijem. I mene opuštaju različite stvari. A sad, oprosti, stvarno moram ići"

Ante: "Uredu, ali zamolio bih te nešto"

Tina: "Reci"

Ante: "Mogu dobit tvoj broj?" , iskreno sam se nadao da će reći da jer s njom sam kao u sedmom nebu. Imam osjećaj da joj mogu sve reći i da će me ona razumijeti. Do sada još nisam sreo takvu osobu.

Tina: "Ne znam baš. Inače ne radim to jer te ne poznajem" , premišljala se.

Ante: "Uredu, kako hoćeš. Nadam se da ćemo se još nekada vidjeti"

Tina: "Nadam se. I hvala ti na razgovoru. Stvarno mi je jako dobro došao"

Ante: "Također.", rekao sam te je ona otišla. Gledao sam za njom sve dok mi nije nestala iz vidnog polja.

Tina's POV
Znam, svi mislite kakva sam sretnica što sam upoznala Antu. Mislim sretna jesam, ali ne toliko da ludim od sreće i da samo o njemu pričam. Stvarno mi je godio razgovor s njim. Izgleda da oni članci u novinama i nisu baš istiniti. Svi kažu kako je on bezobrazan i bahat, ali meni nije tako djelovao. Ne znam, možda sam stekla krivo mišljenje o njemu, ali meni se stvarno činio kao dobra osoba.
Napokon sam se vratila u hotel. U sobi me čekala Iva.

Iva: "Pa gdje si ti do sada? Znaš kako sam se zabrinula?", bila je ljuta

Tina: "Bila sam uz Dunav."

Iva: "I šta si tamo radila?"

Tina: "Razgovarala i gledala u Dunav, da se malo smirim jer mi sam bila ljuta i tužna zbog utakmice" , rekla sam hladno.

Iva: "Čekaj! Rekla si da si razgovarala. S kim?"

Tina: "Antom"

Iva: "Kojim Antom?"

Tina: "Rebićem"

Iva: "Molim? Sad izmišljaš" , bila je uvjerena da lažem

Tina: "Ne lažem ti. I on je bio ljut i tužan zbog utakmice te je i on došao uz Dunav. Upoznali smo se i malo pričali. Kasnije je tražio moj broj, a...", brbljala sam.

Iva: "On je tebe tražio tvoj broj? De nazovi ga da me upozna s Kramarićem" , bila je sva super vesela i sretna te samo što nije skakala od sreće.

Tina: "Nemam njegov broj"

Iva: "Kako?"

Tina: "Lijepo. Nisam mu dala svoj broj, a nije ni on meni svoj"

Iva: "Zašto? Joj kako si ti glupa. Nemoj se ljutiti, ali takva se prilika ne propušta"

Tina: "U tvom mozgu ne, a u mom da. Gle, ja njega niti ne poznajem tako da mu nisam ni htjela dat svoj broj. I to je to"

Iva: "Joj. Dobro" , bila je malo tužna, ali šta da ja radim. Nisam sponzoruša da slinim za nogometašima i da im se bacam pod noge.

- Prvi susret Tine i Ante... Što mislite? Kakva vam je priča? Nadam se da nije dosadna...

Izbornik Zlatko Dalić

Ante...

Tina...

Iva...