Utakmica (Ante Rebić)

17.

Tri mjeseca kasnije....
Već tri mjeseca... Svaki dan poslije fakulteta odlazim k Anti  u bolnicu i pričam mu sve što se događa, ali on još uvijek mirno spava. Svaki dan se nadam nekoj promjeni njegovog stanja, ali ništa. Baš kao i svaki dan, dolazim k Anti. Uhvatila sam kvaku te malo odškrinula vrata. Čula sam glasove.

X: "Ne možeš mu to više davati. Umrijet će "

Xx: "Šta to i nije cilj?"

X: "Pa je, ali razmisli još jednom, želiš li ti zbog one budaletine završit u zatvoru?"

Xx: "Ne, ali znaš li ti kolko možemo zaraditi?"

X: "Znam, ali ja odustajem. Neću više u ovome sudjelovati", ja ne mogu vjerovati. Kakvi su to ljudi. Dušu bi vragu prodali....

Tina: "U čemu to? Mislili ste da nikad neću saznati. Kakvi ste vi to ljudi. Kako se usuđujete, doktore Mariću?", ovo posljednje sam rekla više sarkastično, nakon što sam ušla u Antinu sobu.

Dr.: "Nije tako kako mislite, gospođice Petrović", opravdavao se. Kao da to nikad do sada nisam čula....

Tina: "Ako se Anti nešto dogodi zbog vas dvoje, vlastitim rukama ću vas zadaviti, a sad idem na policiju."

Med. sestra: "Molim Vas, nemojte. Imam djecu"

Tina: "Ma je li? Na to ste trebali prije misliti. Jadna ta djeca kojima ste vi majka", izašla sam u hodnik te brzo nazvala doktora Bahtijarevića.

Dr: "Halo"

Tina: "Dobar dan doktore. Možemo li razgovarati?"

Dr: "Naravno. Možete doći na stadion?"

Tina: "Naravno. Vidimo se.", rekla sam i poklopila. Taksijem sam išla prema stadionu, a usput sam nazvala Ivu i sve joj rekla. Dogovorile smo se da će ona biti s Antom u sobi, da ovi dvoje ne bi nešto napravili. Kad sam došla pred stadion, zahvalila sam se vozaču te mu platila i izašla van. Otišla sam u doktorovu ordinaciju.

Dr: "Dobar dan, Tina"

Tina: "Dobar dan doktore. Moram razgovarati s Vama"

Dr: "Naravno. Reci", rekao je te mi pokazao rukom da sjednem nasuprot njega.

Tina: "Znači, znate što se dogodilo Anti..."

Dr: "Naravno da znam"

Tina: "Pa danas sam došla kod njega u sobu i čula kako dr. Marić i neka medicinska sestra komentiraju kako mu nešto ne bi trebali davati jer može umrijeti. Onda je onda rekla da odustaje od svega i da ne želi u zatvor. Uglavnom, zamolila bih Vas da ako znate nekog doktora koji bi se mogao pobrinuti za Antu, da mi kažete."

Dr: "Ja ne mogu vjerovati. Oprosti, moram malo popiti vode", rekao je te popio cijelu čašu vode.

Dr: "Oprosti još jednom, ali nisam ovo očekivao od doktora Marića"

Tina: "Ni ja. Mislim ne znam ga najbolje, ali predavao mi je na prvoj i drugoj godini fakulteta"

Dr: "Ma, okanimo se mi njega, nego, znam jednog dobrog doktora za Antu, ali on je u inozemstvu."

Tina: "Tko je on?"

Dr: "Mario Blažević. Ako želiš, mogu s njim pokušati stupiti u kontakt"

Tina: "Može. Hvala Vam puno"

Dr: "nema na čemu.", pozdravili  smo se te sam izašla iz ordinacije. Išla sam prema izlazu, kad me zaustavila Izabel, Mateova supruga.

Izabel: "Hej Tina. Kako si?"

Tina: "A kako mogu biti? Još uvijek se nadam najboljem, ali već je prošlo tri mjeseca, a onaj Marić ga je cijelo vrijeme trovao nečim"

Izabel: "Molim? O čemu pričaš?", bila je skroz iznenađena. Sjele smo na tribine i sve sam joj ispričala. Ostala je bez teksta. Potpuno ju razumijem...

Dva tjedna kasnije...
Prošlo je još dva tjedna, a Antino stanje je isto. Srećom, dr. Marića i onu medicinsku sestru su uhitili i uskoro im je suđenje, a saznalo se da je glavni bio Boris. Čudno? Za mene nije. Danas dolazi dr. Blažević koji će pregledati Antu i vidjeti kakvo je točno stanje. Strah me je jer kao da mi nešto govori da ovo nije kraj borbe i da neće sve ići tako glatko. Nadam se da me osjećaj vara.

Dr: "Dobar dan. Vi ste gospođica Tina?"

Tina: "Jesam"

Dr: "Drago mi je. Ja sam Mario Blažević", predstavio se te smo se rukovali.

Tina: "Kakvo je Antino stanje?"

Dr: "Nije tako loše, ali nije ni sjajno."

Tina: "Što bi to trebalo značiti?"

Dr: "Ne mogu reći kad će se probuditi, ali dobra vijest je ta što mu oni lijekovi nisu ništa oštetili"

Tina: "Hvala Vam na što ste iz inozemstva došli ovdje, samo zbog Ante" 

Dr: "To mi je dužnost kao liječniku. Da nisam došao, grižnja savjest bi me pojela"

Tina: "Razumijem Vas, jedino imam još jedno pitanje"

Dr: "Recite" 

Tina: "Smijem li k Anti?"

Dr: "Naravno. Samo izvolite" , rekao je te mi otvorio vrata Antine sobe. Pozdravila sam doktora te ušla. Ante je još uvijek mirno ležao. Sjela sam na stolicu pokraj njega te ga uhvatila za ruku.

Tina: "Oprosti mi Ante. Za sve sam ja kriva. Da nije bilo mene ti bi sad bio sretan, a što je još bitnije bio bi zdrav i ne bi se borio za život. Znaš, uhitili su Borisa i one monstrume koji su te trovali, ali nije mi ni malo lakše. Ni neće biti sve dok se ti ne probudiš. Molim te probudi se. Razumijet ću ako me poslije toga ostaviš, ali samo mi je važno da se probudiš" , kad sam to izgovorila, osjetila sam slabašni stisak. Odmah sam pogled prebacila na naše ruke i vidjela sam kako Ante miče rukom.

Tina: "Ante, čuješ me?" , upitala sam ga, ali nisam dobila nikakv odgovor. Sad mi ništa nije jasno. Kratko sam poljubila Antu te izašla iz njegove sobe. Srela sam doktora Blaževića.

Tina: "Oprostite, mogu Vas nešto pitati"

Dr: "Naravno"

Tina: "Sad kad sam bila kod Ante, pomjerio je ruku, ali kad sam ga dozvala, nije odgovarao. Je li to neki znak?"

Dr: "Naravno. Ako je pomjerio ruku, veća je vjerojatnost da će se probuditi. Sad znamo da je koliko toliko pri svijesti da zna što radi"

Tina: "Hvala Vam na informaciji"

Dr: "Uvijek. Sad me ispričajte, žurim"

Tina: "Naravno. Doviđenja."

Hej. Znam da je ovaj nastavak jako kratak, ali jednostavno nisam baš zadovoljna ovom pričom (posebno posljednjim nekoliko nastavcima) te u zadnje vrijeme nemam baš inspiracije. Žao mi je 😢

- mišljenja?

- usputni?