Utakmica (Ante Rebić)

20.

Bude me nestašne sunčeve zrake. Polako otvaram oči jer mi sunce smeta. Moram priznati da sam se stvarno jako dobro naspavala. Pogledam oko sebe i vidim da ležim u Antinom zagrljaju. Na to sam se malo nasmijala te pokušala ustati, a da ne probudim Antu. Skoro sam ispjela, ali u zanji tren me Ante povukao k sebi.

Ante: "Misila si mi pobjeć?", upitao me je svojim jutarnjim glasom te je otvorio oči.

Tina: "Ne, samo htjela ustati, a da te ne probudim"

Ante: "Žao mi je mala, ali već sam bio budan"

Tina: "A dobro onda".

Ante: "Dođi tu da se malo mazimo", rekao je to slatko te sam mi se još više primakla. Prvo me je pogledao u oči, a zatim nježno spustio svoje usne na moje. Uživala sam. Kad se odvojio od mojih usana, prešao je na vrat te mi ga je pomalo grckao. Ruke su mu lutale svugdje po mom tijelu....

Sat vremena kasnije...
Dugo smo se izležavali i mazili. Ako mislite da se dogodilo "ono", nije se dogodilo. Zašto? Jednostavno, oboje smatramo da je malo prerano. Znam da Anti ne bi bio problem, ali ja još nisam spremna za to, a on je prihvatio čekati dok ne budem premna. Kasnije smo se obukli i doručkovali. Zapravo, to se nije ni moglo nazvati doručkom, ali svejedno. Pošto je Antu još uvijek boljela rana, nije išao na trening te smo odlučili cijeli dan provesti u kući.

Tina: "Ante..."

Ante: "Molim?"

Tina: "Imam jednu ideju"

Ante: "Strah me čuti"

Tina: "Ej, nemoj tako. Ja imam dobre ideje", bunila sam se.

Ante: "Samo te malo zezam. Reci, kakvu ideju imaš"

Tina: "Pa...mogla bi napraviti neku tortu"

Ante: "Ja sam za!" , uskliknuo je veselo. Naravno da je. Kad je hrana u pitanju, on je uvijek za.

Tina: "Koju želiš?"

Ante: "Nesquik torta"

Tina: "Može. Sviđa mi se. Idemo", rekla sam te krenula prema kuhinji.

Ante: "I ja?"

Tina: "Da i ti."

Ante: "Al ja to ne znam pravit"

Tina: "Imaš dvije opcije. Ili ćeš naučit ili ćeš gledat"

Ante: "Gledat ću"

Tina: "Može", rekla sam te smo otišli u kuhinju. Ja sam pravila tortu, a Ante je gledao, ali smo se oboje super zabavili. Smijali smo se i zezali.

Ante: "Kad će bit gotovo?"

Tina: "Još malo", rekla sam dok sam ukrašavala tortu.
Čulo se zvono.

Tina: "Ante, ajde otvori"

Ante: "Evo", rekao je i otišao otvoriti vrata. Dok sam završavala tortu, mogla sam čuti nekoliko glasova.

X: "Di je Tina?"

Ante: "Eno je u kuhinji", čula sam Antu kako govori, a ubrzo se na vratima pojavila gospođa Nediljka.

Tina: "Dobar dan, gospođo Nediljka"

Nediljka: "Šta sam ja rekla za ovo gospođa?", upitala me strogo.

Tina: "Oprostite. Malo će mi trebati da se priviknem"

Nediljka: "Ma uredu je. Nego, koja je to torta?"

Tina: "Nesquik, po Antinoj želji"

Nediljka: "Mogla sam si i mislit. To mu je najdraža"

Tina: "Stvarno? Nisam znala"

Nediljka: "To sam mu skoro svaki rođendan morala pravit"

Tina: "Hahahaha"

Ante: "šta se vas dvije smijete?", ušetao je Ante u kuhinju.

Nediljka: "Ma pričam Tini kako sam ti za skoro svaki rođendan morala pravit nesquik tortu."

Ante: "A to."

Nediljka: "Da to", malo sam se nasmijala, a onda počela rezat tortu. Kad sam ju narezala, odnijela sam u dnevni bravak te poslužila svima. Tu je bila cijela Antina obitelj i Luka.

Luka: "O Tina...pa gde si mi?", upitao me je Luka veselo te me zagrlio.

Tina: "Evo me, tu sam."

Ante: "Smijem ja znat odakle se vas dvoje poznajete?" upitao je, mogu reći pomalo ljubomorno.

Luka: "Pa ovaj...upoznali smo se u bolnici kad sam ozledio koleno"

Tina: "Da, htio je doći kad si ti ranjen, ali nisu ga htjeli pustiti iz bolnice"

Mara: "Tina, je li ova torta Antina želja?"

Tina: "Da, je"

Mara: "Znala sam. Usput, prefina je"

Tina: "Hvala", još smo dugo razgovarali i smijali se. Antina obitelj je stvarno jako zabavna i druželjubiva. Baš sam uživala o bilo mi je žao kad su otišli. Dok ih je Ante otišao otpratiti, ja sam pokupila suđe i stavljala ga u perilicu. Dok sam to radila, osjetila sam kako me Ante zagrlio od iza te me poljibio u obraz.

Ante: "Ljutiš se?"

Tina: "Ne, zašto?", upitala sam ga te se okrenula prema njemu. Nije mi bilo jasno na što je točno mislio.

Ante: "Pa zato što su došli nenajavljeni", pogledao me je kao da je to logično.

Tina: "Naravno da se ne ljutim. Baš su mi dragi"

Ante: "Dobro onda. Već sam se uplašio"

Tina: "Ne moraš se bojati zbog toga. Stvarno mi ne smeta"

Ante: "Drago mi je da nema problema i da su te prihvatili bez moje intervencije."

Tina: "Intervecije?"

Ante: "Pa da. Da te nisu prihvatili, ja bih ih natjerao na to", na ovu izjavu sam se počela smijati, a i Ante je.

Tina: "stvarno?"

Ante: "Naravno", rekao je te napravio čudni facu.

Tina: "Jesi dobro?"

Ante: "Jesam, samo me malo boli stomak"

Tina; "Naravno da te boli. Danas si se previše naprezo. Ajde u krevet"

Ante: "Jedino ako ćeš sa mnom."

Tina: "Naravno da hoću", rekla sam te smo otišli u krevet. Gledali smo neki film, otuširali se i zaspali.