Sutra... Cijelu noć sam proveo u bolnici. Mobitel mi stalno zvoni, već sam ga htio bacit u zid, ali ipak sam u bolnici. Andrej i Iva su na putu, a svi ostali su kod kuće. Nisam htio da se pate tu u bolnici. Moji su zvali da vide gdje smo jer nas ujutro nije bilo kod kuće. Sve sam im ispričao, a oni nisu mogli doći k sebi. Uskoro bi Kata trebala doći i donijeti mi odjeću.
X: "Gospodine...", dozvao me muški glas.
Ante: "Molim?" , upitao sam i pogledao prema njemu. Bio je to neki policajac.
Policajac: "Trebali biste dati izjavu?"
Ante: "Šta bi treb'o dat? Pa sve je jasno. Boris je to napravio"
Policajac: "Razumijem Vas, ali ne možemo privesti gospodina bez razloga"
Ante: "Alo. Jel' ti mene razumiješ, on je to napravio. Stalno joj hoće zagorčat život.", već pucam po šavovima. On će meni : Ne možemo privest gospodina bez razloga. Ma kakav je to gospodin? On je psihopat.
Policajac: "uredu. samo se smirite" , smirivao me te je otišao. Sjedio sam i čekao. Ovo čekanje me ubijalo. Ne znam što se događa, je li živa. Tako sjedeći, prisjetio sam se svega. Od našeg susreta do dana današnjeg. Naših svađa, naših lijepih trenutaka, svega. Jedina želja mi je da vidim kako se Tina opet smije.
Doktor: Jeste vi s gospođicom Petrić?"
Ante: "Jesam" , brzo sam rekao i skočio na noge.
Doktor: "Pođite za mnom", to sam i učinio. Ušli smo u njegovu ordinaciju te je on sjeo na svoje mjesto, a ja preko puta njega.
Ante: "Kako je Tina?"
Doktor: "Polako. Kao prvo, moram Vam reći da ste joj spasili život što niste čekali hitnu, već ste ju doveli ovdje. Ne ponosim se time, ali..."
Ante: "Znači dobro je?"
Doktor: "Moglo bi se reći"
Ante: "Kako to mislite?"
Doktor: "Dobro da nije bila trudna, inače biste izgubili bebu što bi bio dodatni šok za nju. Nadalje, mi smo obavili operaciju, ali ništa ne možemo prognozirati prije nego što se probudi, samo mogu reći da je počinitelj učinio "dobar posao" odnosno, obavio ga je skoro onako kako je htio...."
Ante: "Što mi pokušavate reći?" , prekinuo sam ga jer je ošao okolo naokolo, a nikako da mi kaže ono što treba.
Doktor: "Postoji mogućnost da neće moći hodati"
Ante: "kako?" , bio sam izbezumljen.
Doktor: "Počinitelj kao da je znao gdje treba pogoditi, ali kao što sam već rekao, ne mora biti tako. Sve ćemo saznati kad se pacjentica probudi"
Ante: "a kad će se probuditi?"
Doktor: "Trebala bi tek navečer"
Ante: "a mogu k njoj?"
Doktor: "Nažalost ne jer je na intenzivnoj, a nitko ne smije tamo osim osoblja"
Ante: "Uredu. Hvala Vam", rekao sam te se rukovao s doktorom i izašao iz ordinacije. Vani je bila Kata.
Ante: "nisi trebala dolazit"
Kata: "Nije valjda..."
Ante: "Ne. Bože...ne. Na intenzivnoj je i ne smijem k njoj tako da idem kući jer se treba probuditi tek navečer"
Kata: "ufff." , rekla je te smo oboje izašli iz bolnice. Tamo je bilo mnoštvo novinara, ali sve sam ih ignorirao te smo sjeli u auto. Brzo smo stigli kući.
Nediljka: "kako je Tina?" , upitala je vidno potresena onim što se dogodilo
Ante: "Valjda će biti dobro"
Nediljka: "ajde dođi jesti"
Ante: "ne mogu. Samo ću malo odspavati."
Nediljka:" kako želiš"
Ante: "Samo vam jedno želim reći. Kad se Tina probudi, postoji mogućnost da neće moći hodati i ako se to dogodi, želim da joj budete podrška i da se osjeća ugodno kao i do sada"
Nediljka: "o Bože..."
Boško: "Ne brini se, ništa joj neće falit"
Ante: "Drago mi je to čut" , rekao sam i otišao u sobu. Prvo sam se otuširao, a onda legao te nazvao Andreja.
Andrej: "E, kako je Tina?"
Ante: "na intenzivnoj je"
Andrej: "Onda dobro. Mi ćemo doći tek sutra ili prekosutra jer je Ivi pozlilo"
Ante: "dobro, polako. Samo neka Iva i beba budu dobro"
Andrej: "ako bude promjena, zovi"
Ante: "naravno" , rekao sam i poklopio. Malo sam lista vijesti i naišao na članak: "Djevojka Ante Rebića ranjena. Ne zna se hoće li preživjeti"
Ante: "Kako su samo saznali" , mrmljao sam si u bradu. Otvorio sam članak i bilo je svega, a najmanje istine.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
@anterebic Čuvaj se ljepotice moja 💖
Morao sam to objaviti. Nisam želio čekati reakcije, samo sam stišao zvuk i legao. Brzo me san prevladao.
Iva's POV Iva: "Andrej, ne razumiješ. Moramo što prije u Hrvatsku"
Andrej: "Iva, čuo sam se s Antom i Tina je dobro. Rekao je da se smiriš i da ti i beba budete dobro"
Iva: "Ali moram biti uz nju"
Andrej: "Gle, i da odeš tamo, bila bi u čekaonici jer se na intenzivnu ne smije"
Iva: "Dobro, ali obećaj da ćemo sutra ići"
Andrej: "Hoćemo, samo se smiri i probaj odspavati. Bit ću tu uz tebe"
Iva: "Hvala ti"
Andrej: "Uvijek. Tu sam uvijek i za tebe i za bebu." , rekao je te sam pokušala spavati, ali nije mi baš uspijevalo. Dosta sam se mučila i okretala, ali sam konačno nakon nekog vremena zaspala.
Hello. Oprostite što dugo nije bilo nastavka. Iskreno, nisam imala inspiracije. Nisam željela da bude ona klasika, Tina umire i onda ju odjednom ožive. To mi se ne sviđa jer je klišej pa sa htjela da bude nešto malo drugačije. Nadam se da se ne ljutite i da vam se smeta.
