Utakmica (Ante Rebić)

6.

Budim se te polako otvaram oči. Primjećujem da nisam u svojoj sobi te naglo otvorim oči. Pogledam oko sebe i vidim Antu kako spava s rukom oko mog struka. Prvo pogledam na sebe te vidim da sam obučena te mi je odmah lakše. Pogled vratim na Antu i vidim kako mirno spava. Stvarno je predivan. Nije mu bilo bitno zašto sam ovakva kakva jesam, samo me je pozvao k sebi i pomogao mi. To mu nikada neću zaboraviti. Sama pomisao na sve što mi se jučer dogodilo, baca me u depresiju. Ne znam kako da se riješim Borisa. Otkada su naši roditelji poginuli, pokušavam ga izbjegavati jer me on krivi za sve te taj bijes izbacuje iz sebe tako da mene zlostavlja i tuče. Jedno vrijeme sam i ja krivila sebe za njihovu smrt, ali nekako sam zaboravila na to, točnije, svi su me uvjeravali da nisam ja kriva, ali još uvijek si nisam oprostila. Trebala sam tu večer ostati kući, a ne napiti se kao budala i završiti na policiji. Dok sam se prisjećala svega, osjetila sam kako me netko zagrlio. Bio je to Ante. Čekaj, kad se on probudio?

Ante: "Hej, smiri se. Sve će biti dobro. Molim te nemoj plakati", govorio je dok me držao u zagrljaju. Kad smo se odvojili jedno od drugoga, Ante me čudno pogledao te me primio za ruke.

Ante: "Gle, stvarno ti želim pomoći, ali i sama znaš da to ne mogu učiniti ako mi ne kažeš što se događa."

Tina: "Ne želim te zamarati svojim problemima", to sam rekla ne samo kao frazu, nego sam stvarno to mislila. Kao da on nema svojih problema.

Ante: "Ne zamaraš me. Ionako sam te zamolio da mi kažeš"

Tina: "Jesi siguran da želiš znati?" , iskreno sam se nadala da će reći ne.

Ante: "Naravno. Možeš mi vjerovati. Stvarno mi je stalo do tebe"

Tina: "Pa....ovaj...ovo mi je učinio....pa...Boris", nisam znala kako da mu kažem da mi je to napravio vlastiti brat.

Ante: "Boris je tvoj bivši?", upitao je malo zbunjeno.

Tina: "Ne. Boris je...on je..ovaj..moj brat", ovo zadnje sam rekla jako tiho.

Ante: "Molim?", uzviknuo je glasno i ustao s kreveta, a ja sam se uplašila. Nisam od njega očekivala ovakvu reakciju. Mogu reći da je i on vidio da sam ss uplašila. Sjeo je natrag na krevet.

Ante: "Oprosti mi. Nisam te mislio uplašiti, ali iznenadio sam se i nisam to očekivao.", rekao je.

Tina: "Razumijem te. Oprosti što sam se uplašila."

Ante: "Pa, hoćeš mi reći zašto je to učinio?"

Tina: "Da, ovaj... To je zato što sam ja kriva za smrt naših roditelja", pogledao me čudno.

Ante: "Bože... Kako misliš kriva?"

Tina: "Taj dan, to jest noć ja sam se napila ko neka budala. I baš tad je bila racija u klubu te sam završila u policiji. Oni su zvali moje roditelji. Dok su se njih dvoje vozili prema policijskoj postaji, u auto se zabio neki kamion te su njih dvoje bili mrtvi na licu mjesta", sad sam već jako plakala.

Ante: "Nisi ti kriva. Nisi mogla znati", smirivao me je Ante, ali ja u to nisam mogla vjerovati.

Tina: "To svi kažu, ali ja znam da to nije istina", jecala sam.

Ante: "Baš suprotno.. To je istina."

Tina: "Ali..."

Ante: "Nema ali. Ne zaslužuješ živjeti s tim teretom jer ih ti nisi ubila"

Tina: "Nisam direktno, ali... "

Ante: "Ne odustaješ ti? Vidjet ćeš da ću te uvjeriti da nisi ti kriva i da si ti jedna predivna osoba koja zaslužuje sve najbolje", vidjela sam da mu je pobjegao mali osmjeh.