Devetnaesto poglavlje

2.8K 106 0
                                    


ponedeljak, 30. mart 2015.

jutro

Beograd

Auh, kakav vikend je iza mene. Turbulentan i pun šokantnih otkrića. Napokon sam saznala ko je moj biološki otac i da nije onakav monstrum kakvim ga je majka prikazivala svih ovih godina. Čovek jednostavno ima takav posao da mora stalno da putuje, ali ni ne opravdavam onaj njegov postupak kada je udario majku. Ostalo mu ništa ne zameram. Jednostavno im se nije dalo. Majka je htela muškarca koji će biti uvek tu za nju, pratiti je u stopu, a Milan to nije mogao jer za nedelju dana promeni nekoliko gradova. Njegova kuća je putujuća. Poslednjih pet godina svira isključivo u Beogradu, jer ima dovoljno posla i dobro zarađuje, pa ne mora da ide van grada.

Primetila sam da su jutra najlepši deo svakog dana. Pogotovo kada se budiš pored muškarca kog ludo voliš i koji te obožava. Čovek priželjkuje da proživljava ovako intenzivne osećaje sreće, tuge, mira i besa. Onda bar zna da je živ. Kako se budim tako postajem svesna težine oko struka i činjenice da mi je vruće. Pogledala sam na sat i shvatila da je mnogo rano, ali nešto mi ne dozvoljava da zaspim.

– Lepotice. – ljubi me Strahinja.

– Zašto me budiš ovako rano?

– Nisam hteo da te probudim, samo sam hteo da te poljubim pre nego što odem.

Razrogačila sam oči kada mi je to rekao.

– Šta ti je, bre? Idem na trčanje.

– Idi dođavola, znaš? – proguđala sam.

– Ne znam zašto ovako reaguješ kad znaš da uglavnom svakog jutra idem da trčim.

– Znam, Strahinja, znam. – mrštim se.

– Da nisi trudna, išla bi i ti sa mnom.

– Nikada. – pokrila sam se od glave do pete.

– Nemoj da me izazivaš, da ne bi i ovako trudna trčala.

– Ne iskušavaj me.

– Srećo...

– Vidimo se posle. Ćao. – okrenula sam se na drugu stranu i odmah sam zaspala.

On je lud – svakog jutra u pola pet-pet ide na trčanje. Mene mrzi iz kreveta da ustanem a kamoli da idem da trčim kao nenormalna beogradskim ulicama.

Kada sam otvorila oči, ugledala sam ga kako leži pored mene, oslonjen na laktove.

– Vratio si se.

– Odavno sam se vratio. Nedostajala si mi dok sam trčao.

– I ti si meni nedostajao, ostavio si me i otišao. Sigurno su one lude Beograđanke parile oči tobom.

– Lupaš gluposti.

– Lupam gluposti? Koliko se devojaka i žena okrene za tobom dok šetamo? A da ne pričam o trčanju...

– Neko je ljubomoran.

– Naravno da nisam.

– U očima ti se vidi ljubomora.

Mrštim se. – Nisam ljubomorna.

Pomilovao mi je lice zglobovima prstiju i taj dodir mi je odjeknuo u srcu. Nagnula sam se nad njim i poljubila ga.

– Mislim da je vreme da ustanemo. – rekao je i ustao iz kreveta, pa počeo da rasprema spavaću sobu.

– Kakvo će ribanje da bude danas, jedva čekam. – cereka se.

Obeležen njenim usnama 🔚Where stories live. Discover now