Dvadeset drugo poglavlje

2.9K 101 1
                                    

subota, 18. april 2015.

Beograd

Danas se udajem za čoveka koji me obožava, koji je spreman sve da uradi za mene i za nas. Pomalo sam nervozna, ali znam da donosim ispravnu odluku. Juče sam se spakovala i otišla kod ujke i ujne, jer je takav dogovor bio. Nema potrebe da idem čak do Novog Sada, kada sam ovde uvek dobrodošla i osećam se kao kod svoje kuće. Ujka mi je pružio ljubav i pokušao je da mi zameni oca. To mu je odlično išlo za rukom, ali u dubini duše sam patila za biološkim ocem. Danas kada znam ko je on, odlučila sam da me on uvede u crkvu. Ujka i ostali su me podržali u tome i rekli mi da je to ispravno bez obzira na sve.

Probudila sam se jutros rano – negde oko pola sedam. Imala sam budalast osmeh na licu kada sam ugledala poruku od Strahinje koju mi je poslao u 4:55h:

To što se danas ženim ne znači da ću uskratiti sebi ekstremne stvari koje me ispunjavaju. Odoh na trčanje, draga, VIDIMO se. Kisss.

On nije normalan.

Ustala sam, namestila krevet i otvorila prozor. Ujna je već budna – čačka nešto oko bašte.

– Dobro jutro.

Ujna se okreće i gleda me nasmejana. – Dobro jutro, lepotice. Zašto si ustala ovoliko rano? Biće ti potrebna snaga danas.

– Znam, ali ne mogu da spavam. Uzbuđena sam i nervozna.

– Sad ću da uđem unutra da pijemo kafu. Svi još uvek spavaju.

Ušla sam unutra, ogrnula kućnu haljinu i otišla do dnevne sobe. Ujna je ušla sa kafama par minuta kasnije.

– Da popijemo mi kaficu mirotvorku pa da nam dan lepo počne. Ovaj poseban dan, Lolo.

– Da, stvarno je poseban. Je l' normalno da sam ovoliko uzbuđena i nervozna?

– Ma da, sasvim normalno.

– Baka još uvek spava?

– Zamisli spava. – smeje se. – Uvek ustane pre mene i gunđa kako sam lenja. A zašto bih ustajala u pet ujutru kao ona? Šta da radim u pet ujutru?

– Možeš recimo da ideš na trčanje, kao moj ludi Strahinja.

– On je stvarno lud. Ne bih trčala ujutru pa da mi platiš.

– Bogami ni ja. Jedva se dignem iz kreveta, a kamoli da trčim. Ooo, ujna, baš sam živčana.

– Pokušaj da se smiriš. Hoćeš da drmnemo po jedan viski?

– E? Ne znam da li je dobro zbog bebe...

– Ma da, bre. Slobodno.

– Onda može, donesi.

Nazdravile smo nekoliko minuta kasnije i drmnule viski.

– Da iskoristimo ovu tišinu, jer posle... nećemo imati ni jedan minut mira. – smeje se ujna.

– Oh, da. Jesi li se čula sa mojom majkom?

– Jesam sinoć i... izgleda da je bila pijana.

– Ponovo je počela da pije.

Moja majka godinama unazad ima problem s alkoholom. Nekoliko puta je baka molila da ide na lečenje, ali je ona tada rešila sama da prestane. Mada to su bile samo prazne priče, jer nije prestala. Pila je kad je stigla, opijala se, a mene je to izbacivalo iz takta.

– Ne zanima me. Neće mi biti žao i ako ne dođe.

– Ma doći će, ne lupaj.

– Ne zanima me, kažem ti.

Obeležen njenim usnama 🔚Where stories live. Discover now