22# Primirje?

2.5K 109 6
                                    


"Dobro čudakinjo nesposobna, di si ti?? Mama i tata su se vratili i žele te vidjeti!" Čula sam Gitu kako se dere na mene.

Umorno otvaram oči. Izgleda da sam zaspala.
"Idem..." Promrmljam i ustanem.

"Ajde konačno!" Zalupila je vratima.

Kosu sam zavezala u neurednu punđu i obula kućne papuče. Spustila sam se po stepenicama i ušla u dnevni. Vidjela ozbiljne roditelje kako hladno gledaju u mene.

"Sad kad ste svi tu, sjednite. Imamo vam za priopćiti važnu vijest." Kad smo sjeli na fotelje, majka je nastavila. "Na put smo išli jer smo htjeli vidjeti hoće li nas to putovanje zbližiti. I uspostavilo se da neće. Ja i vaš otac se više ne volimo. Odlučili smo se rastati jer stvarno više nema smisla da budemo zajedno."

Nisam osjećala ništa posebno povodom toga.

"Ja se selim u Sidney, u Australiju. Želim započeti novi život. Tko hoće samnom, može ići." Rekao je tata ravno.

Gita i Gabi su me pogledali prijetećim pogledima koji su značili ti si višak ovdje, ne pripadaš tu, uništit ćemo ti život ako ne odeš... I tako.

"Helena?" Tata me pogledao.

"Razmislit ću." Rekla sam i gledala u Gitu. Ona je kipjela od bijesa. Morala sam se nasmiješiti na njezin izraz lica.

Mislim da znam što ću.

Dosta mi ih je.

I smisliti ću plan kako da se osvetim Giti i Gabiju ako nešto naprave. Trenutno sam raspoložena za gluposti.

"Dobro, razmisli. Idem se odmoriti sad." Ustao je i izašao iz dnevnog. Majka je također otišla, ali u drugom smjeru.

Gita je brzo skočila i došla do mene. "Što ti misliš ku*vo prokleta?! Otići ćeš s njim, htjela ti to ili ne!!"

"Gita... Smiri se." Gabi ju je maknuo od mene. "Čuti će te netko."

Gledala sam u nju ozbiljnog izraza lica. "Što će biti ako ne odem?"

"Pa znaš što sve možemo učiniti." Nasmiješila mi se.

"Vi ste psihopati. Ali neka, nisam ja kriva zbog toga."

"Aaa Gabi vidi što ku*va priča o meni!"

"Dobro Git, vratit ćemo joj, sad se odi odmori."

"Pa... Vi ne znate za što sam ja sposobna izgleda." Nasmiješila sam se.

Gita je stala i okrenula se ka meni. "Nesposobna si zavezati cipelu, što bi nam ti mogla?" Podrugljivo je pitala.

"Pa... Sjećate se da je netko Tini smjestio ono?" Podigla sam obrvu.

"Da! Tom idiotu treba zlatni kip napraviti." Smijala se.

"Nekako te moram razočarati. Ja u sobi već imam zlatni kip sebe." Nasmiješila sam se pa uozbiljila.

Ali to je za stvarno. Roditelji su nam svakome od nas troje dali izraditi male zlatne kipove za rođendane. 

"Nemoguće! Ti... Kako!"

"Lako!"

"Čekaj... Hel, to si ozbiljno bila ti?" Pitao me Gabi.

"Glavom i bradom."

"To objašnjava zašto te nije bilo ujutro u sobi." Zamišljeno je rekao i povukao Gitu u stranu i nešto joj šapnuo. Podigla sam obrvu.

"Znaš... Čestitamo ti na tom. Imam ideju. Ajmo sklopiti primirje." Započela je.

Kakvo sad primirje? Pa nismo u ratu.

"Kakvo mrtvo primirje Gita?" Pitam.

"Pa primirje. Da mi tebi nećemo ništa i ti nama nećeš ništa..?"

"Ja znam da ti to nećeš poštovati. Tako da ne vrijedi sad tu sklapat nikakva primirja nego samo ću reći ovo. Više vas se ne bojim. Napravite mi nešto i vratit ću vam duplo jače." Rekla sam i okrenula se.

Gita me ljuto gledala, a Gabi je hladno buljio u mene. Budale.

Ušla sam u sobu i sjela na krevet. Ruku sam stavila na čelo. U što sam se uvalila sad? Gita i Gabriel su najbolji u rađenju sranja. Ajde možda sam i ja, možda su to neki geni što ja znam.

Uzela sam mobitel i odlučila nazvati Kiaru.

Javila se nakon trećeg propuštenog poziva.

"Halo?" Čula sam.

"Bok Kiara."

"Um... Helena?"

"Da, ja sam."

"Oo pozdrav! Tko se konačno sjetio nazvati."

"Zašto te nema u školi?"

"Malo markiram... Što sad?" Nasmijala se. "Kako si inače?"

Uzdahnula sam. Lijepo je znati da nije ljuta na mene.

"A ono, zanimljv mi život sad. Od Lucasa saznam da me htio iskoristiti i posvađam se s njim, malo smjestim sranje Tini, a blizanci psihopati hoće sklapati primirje. Fora. Što ima kod tebe?"

"MOLIM!"

"Opalim te golim."

"NE, ČEKAJ. LUCAS TE HTIO ŠTO!!" Vikala je tako jako da sam morala skloniti mobitel s uha.

"Daj se deri još jače. Da, htio me iskoristiti."

"Ja ću njega ubit majke mi! Ali čeeek što s Tinom!? I kako sad ovi žele primirjee? Sve pričaj od A do Ž!"

Ispričala sam joj sve što se desilo dok nje nije bilo. Od onoga nakon partija, pa kako me Tina polila vodom, onda sam joj objašnjavala kako sam napravila spačku, kako sam Lucasu rekla da su mi Gabi i Gita brat i sestra, pa sve do kako sam saznala da je imao izazov, i onda primirje.

"I tako, usput to kažeš Kiari, bez da me pitaš idem li ti pomoći u sranju za Tinu? Baš ti hvala."

"Daj, sljedeći put ideš samnom, no." Nasmijala sam se. "I kako je kod Louisa?"

"Iskreno, super. Ima još jedna stvar... Mi smo u... Pa znaš kao u vezi."

"HA? Daaj to je izvrsno! Vidjela sam ja da će biti nešto između vas."

"Hehe, da. Ali i pričao mi je kako je Lucasa našao pijanog u nekom klubu. Ne znam."

"Ajoj... Nadam se da je dobro."

"Samo je rekao da je Lucas bio dosta tužan zbog nečeg."

"Nije valjda zbog mene..."

"Hm možda. Mislim da mu se trebaš ispričati."

"Ne znam..."

"Aj sutra dolazim u školu pa ćete razgovarati. Jasno?"

"Da... Moramo."

"I ja mislim. Ajde, vidimo se, ćaoo."

"Ćao." Poklopila sam.

Legla sam na krevet i gledala u strop. Je li se Lucas napio zbog moje reakcije ili zbog toga jer je otišao prije nego što sam mu pomogla oko kemije?

He's a bad boy, sweety 🔚Where stories live. Discover now