He's a bad boy, sweety 🔚

25# Zašto je tako teško reći istinu?

LUCAS P.O.V.

Prošlo je već mjesec dana. Nije prošao ni dan kad nisam mislio na nju...

Ne znam što mi je i ne znam zašto sam se onako ponio prema njoj. Možda zato jer sam bio ljut na sebe.

"O čemu razmišljaš?" Iritirajući glas neke gole ribe kraj mene me pita.

"Šta te briga." Odbrusim i ustanem s kreveta. Počnem se oblačiti.

"Mmm mogli bi ponoviti ono od sinoć." Gledala me perverzno.

"Nebi mogli." Mrzovoljno odvratim i obučem se do kraja.

"A zašto, odkad ti odbijaš ovo?" Pokazala je na svoje tijelo. Trebale su mi sve snage da ju ne ošamarim sad tu. Baš je dosadna.

"A od kad ti radiš besplatno?" Namrštila se na moje pitanje.

"To što tebi ništa ne naplaćujem, to je drugo."

"A to što te ja iskorištavam kad mi je dosadno to je isto drugo."

"Kretenu!! Ja ti se tu nudim, e pa neće više tako!" Ljutito je uzela svoju odjeću i krenula prema vratima.

"Ima dosta kurva na svijetu, ništa mi što gubim tebe ne znači!" Viknem za njom, a ona zalupi vratima. Preokrenuo sam očima i spremio se do kraja. Već užasno kasnim u školu.

Ušao sam u auto i krenuo do škole.

A sad ja još uvijek ne razumijem zašto se osjećam loše. Osjećam se prazno. Mislim, oduvijek se osjećam prazno, ali sad se osjećam još praznije. Kad vidim Helenu kako se bezbrižno smije i kako je zaboravila na mene, osjećam neki prerez oko srca... Čudno je i bolno.

Došao sam pred školu i hladnog izraza lica ušao unutra. Super, traje odmor tako da ću možda vidjeti Helenu... A nju želim izbjeći.

Gledajući u pod i s rukama u džepovima prolazim hodnikom. Svi mi se miču, ali odjednom osjetim nešto lagano kako se zabija u mene. Podignem pogled i susretnem se sa sjajnim očima koje pokušavaju sakriti tugu iza osmijeha.

Helena me ljuto pogledala i krenula me zaobići, ali sam ju zaustavio.

"Helena... Ja... Možemo razgovarati?" Upitam.

"Šta? Gospodin bi razgovarao... Ajde da i to čujem." Nasmijala se i prekrižila ruke.

Srce mi se slomilo. Njoj je smiješno što želim razgovarati..?

"Pa..." Pročistio sam grlo. "Za početak, idemo iza škole."

"A ne, ne idemo. Nemam vremena sad odlaziti nigdje zbog tebe, a ni ne želim. Želiš razgovarati? Čujem te i kad smo ovdje."

Pogledao sam oko sebe. Nitko nije obraćao pažnju na nas i ljudi su se maknuli tako da je dobro.

"Žao mi je Helena... Ovo vrijeme kad... Kad smo bili u svađi..-"

"Nismo bili u svađi. Ti si rekao da se odvojimo i to nije svađa. To je samo razočaranje s moje strane. Poštujem tvoju odluku i mislim da si rekao svoje. Ali nešto mi nije jasno. Znamo se jako kratko vrijeme i još se ni ne poznamo kako treba. Aa... Brate ne trebaju meni ovakve drame u životu!" Primila se za glavu. "Samo kažem da... Da je bilo super družiti se s tobom... Ono, super si ti tip, ali... Samo imam dva pitanja."

"Pitaj..." Uzdahnuo sam. Ove njezine riječi su... Točno se vidi da joj je ova situacija smiješna, ali je i povrijeđena u isto vrijeme... Nisam znao da netko može tako osjećati.

"Je li ti stvarno žao što si prihvatio onaj izazov?"

"Da Helena! Što moram napraviti da bih ti dokazao koliko mi je zapravo žao?"

"Postavljenjem ovog pitanja, uvalio si se u sranje." Gledala me ravno.

"A, to je vjerojatno točno." Rekao sam kao da je očito.

"Idi u ravnateljev ured i reci mu da moraš nešto važno svima objaviti. Onda na mikrofon počni govoriti kako ti je žao što si prihvatio izazov da povrijediš Helenu. A nakon toga... Se obuci u ženski kupaći i tako hodaj po školi."

"Molim..?" Skoro sam se počeo smijati od ironije.

"Još jedno pitanje." Skrenula je s teme. "Zašto... Uh... Malo mi je glupo ovo pitati jer da... Ali baš me briga, ipak ću pitati. Zašto, mislim zašto ti u očima vidim tugu..?" Pitala je brzo.

Začuđeno sam ju pogledao. Ja sam mislio da vješto skrivam emocije... Kako je ona primjetila?

"Pa sad, zato jer... Pao sam onaj test i sad će mi starci oduzet auto." Smislio sam nešto. Raspoloženje joj se iz hladnog primijenilo u tužno.

Zašto mi je tako teško reći istinu?

Istina je da sam loše zbog nje.

Inače, prošao sam ispit jer mi je sestrična sve objasnila... Ako koga kojim slučajem zanima.

"Dobro, sretno s autom." Pogledala me u oči i prošla kraj mene.

Koji sam ja idiott. Jedino što mi preostaje je da napravim ono što mi je rekla...

Biti će ovo jako ponižavajuće... Ali vrijedit će.

Zašto mi je toliko stalo do toga da opet budemo u dobrom odnosu?

Je li se ja zaljubljujem u Helenu?