37# "Dolazi ovdje!!!"

2.1K 86 31
                                    

Iz ne tako dubokog sna budi me neumorna zvonjava na vratima.

Okrenem se po krevetu i duboko uzdahnem.

Jučer sam cijelu noć plakala. Zato je oko kreveta i po njemu toliko maramica.

Ustala sam i dogegala se do vrata. Otključala sam i otvorila ih.
Tamo su stajale Cassy i Lara.

"Što se tebi dogodilo?" Cassy je pitala zabrinuto.

"Izgledaš kao... Radije ne bih govorila." Lara je ušla u stan.

"Lucas..." Jedva sam izrekla.

"Taj kreten! Što je sad učinio!?" Lara je vikala. "Ima da ga ubijem njega i njegove narkomane!"

Cassy me zagrlila i ušla u stan.

Ispričala sam im sve što se dogodilo. Kako sam bila oteta pa do kako je Lucas rekao da će otići.

"Nedostaje ti?" Pitala je Lara.

"Daa."

"Jesi mu rekla to?" Cassy je podigla obrvu.

Otvorila sam usta, ali ih odmah zatvorila. Briznula sam u plač. Nisam mu rekla da mi nedostaje... Sad vjerojatno misli da ga više ne volim. On nema pojma koliko mi je drago što me spasio i što nije dopustio da umrem.

"To je to!" Lara je ustala. "Idemo na avionsku pistu! Reći ćeš mu da ga voliš!"

Što?

Raširila sam suzne oči. Zaista ćemo to učiniti?

"Ajde, što čekaš!" Cassy je glasnije rekla. "Idemo, sređuj se."

"Da, sad ću to reći. Ličiš na smrt." Lara se stresla. Pogledala sam ju ravno. "Dap, nema razlike."

Nasmijala sam se na to. Larin način nasmijavanja i oraspoloživanja ljudi je čudan.

"Koliko je sati?" Pitala sam užurbano."

"Jedanaest i trideset, imaš još pola sata! Ajde!"

Brzo sam uletjela u sobu. Iz ormara sam uzela random bijelu majicu i crne tajice.

"Ideš..." Lara je zastala kad je kročila u sobu. "Nekom stvarno nedostaje Lucas."

"Ne stoj tu nego mi pomozi počistiti to." Cassy ju je ljuto pogledala i počele su pokupljali maramice sa poda.

Počešljala sam kosu i umila se. Na brzinu sam oprala zube.

"Idemo!" Uzbuđeno sam viknula.

Završile su s Pokupljanjem maramica sa poda i kreveta i brzo izletjele iz stana. Cassy je zaključala, a ja sam jurila po stepenicama.

Valjda ću stići na vrijeme.

Ušle smo u Larin auto. Upalila ga je i stisnula gas.

Na avionskoj pisti smo bili za deset minuta. Još pet minuta do podneva. Jao, nervozna sam. Što ako neću uspjeti?

Izašla sam iz auta i potrčala prema jedninom avionu koji je bio tamo.

"Možeš ti to!" Čula sam Cassy.

"Da, samo naprijed!" Lara se derala.

Mogu se kladiti da su svi buljili u njih, ali njih nije briga.

Vidim da se ljudi ukrcavaju u avion. Ali, ne vidim Lucasa...

Pokraj mene je prošlo malo dijete s mikrofonom.

Mikrofonom?

Potrčala sam za njim i uzela mu mikrofon iz ruke. Mali dječače, bolje ti je da ovo smeće radi.

"Jen, dva. Rez." Glasno sam rekla. "Yass, čuje se!" Veselo sam uzviknula. Ali glasno. I svi prisutni su me pogledali. Nadam se da i Lucas. "Molit ću Lucasa, ma kako god se prezivao, da dođe ovdje! Odmah! Jer ga njegova Ena, kako ju on naziva, želi vidjeti. Hvala. Lucas!Dolazi ovdje!!! Sad! Trebam ti nešto reći!"

"Mama, ova mi je uzela mikrofon i sad se dere." Malo dijete je plakalo kraj mene.

"Oprostite." Nasmijala sam se nevino i vratila mu mikrofon. Njegova majka me ljuto gledala. Bolje da pobjegnem.

Okrenula sam se da vidim je li Lucas tu negdje. Grizla sam donju usnu od nervoze.

Čekaj...

Vidim li ja to...

Ne, to nije on.

Lucas, gdje se sad skrivaš sad, sunce te pokopalo.

"Helena!!" Čula sam da me neko zove.

Taj glas...

Sanjam li?

"Lucas..." Promrmljam. Okrenula sam se. I vidjela sam ga. Među ljudima se probijao do mene. "Lucass!" Mahnula sam mu.

"Helena!" Povikao je i počeo trčati prema meni.

Opa, ima kondicije.

"Lucaas!!"

Počela sam i ja trčati prema njemu. Ubrzo, smo bili svega metar udaljeni jedan od drugoga.

"Ja... Lucas, volim te. I-i nedostajao si mi. I nije me briga što si ubio više ljudi nego što ih ja poznajem. Samo... Volim te..." Uzdahnula sam na kraju. Oči su mi opet zasuzile.

Što je sad tradicija da plačem svaki put kad ga vidim?

Osmijeh mu se pojavio na licu. Napravio je korak naprijed i približio mi se. "Volim i ja tebe." Rekao je nježno i odjednom njegove usne bile su na mojima.

U sebi sam gorjela i vrištala.

Nikad nisam ni mogla sanjati da ću se ljubiti s Lucasom opet nakon pet godina.

Obavila sam ruke oko njegovog vrata. Neki ljudi oko nas su nam pljeskali.

Zašto baš svaka moja izjava ljubavi Lucasu mora biti na javnom mjestu? I zašto svi moraju pljeskati?

Ali ovaj put sam sigurna da se ja veselim ovoj vezi više nego ti ljudi koji plješću.

Nakon dugog poljupca, odvojili smo se.

"Helena, obećajem da te nikad neću napustiti." Primio mi je ruke.

"I obećaj da ćeš napustiti mafiju."

Duboko je uzdahnuo. "Obećajem."

Nasmijala sam se i opet ga poljubila.

He's a bad boy, sweety 🔚Where stories live. Discover now