31# Objašnjenje

2.1K 92 26
                                    


"Pa... Od kud da počnem..." Lucas se primio za glavu."

"Znaš... Uglavnom se počinje od početka." Slegnula sam ramenima. "Ali ne slušaj mene, samo ti kreni s pričom."

Imala sam vremena primjetiti da se Lucas proljepšao i pozgodnio. Na sebi trenutno nosi crne poderane traperice i neku crvenu majicu. Ali lice mu izgleda tako glatko, brate mili šta je ovo.

Molim?

Zar sam ja rekla da mu lice izgleda glatko? Mislim da mi pada šećer.

"Helena. Slušaš me ti?" Lucas mi je mahao pred facom.

"Ha?" Maknula sam se iz razmišljanja. "Sad te slušam." Nevino sam se nasmiješila.

Pogledao je u pod i krenuo pričati. "Nakon nesreće, ja sam bolje prošao od tebe. Imao sam samo slomljenu ruku. Ali doktori nisu bili sigurni za tebe. Nisu znali hoćeš li imati amneziju ili nešto manje opasno. Znaš, ja sam svaki dan bio kraj tebe i uz tebe kad si bila u komi. Nekad bih čak zaspao tamo. Ali rekao sam samome sebi da si ne bih mogao oprostiti ako ćeš imati oštećenja mozga zbog mene. I rekao sam si da ako se to dogodi, da moram nestati iz tvog života." Uzdahnuo je. E tu sam ga morala prekinuti.

"Ti si, dragi moj, idiot. Time što si si umislio da će biti bolje ako nestaneš iz mog života, samo si opet dokazao da si idiot." Pogledala sam ga u oči. "Sad možeš nastaviti."

Očito nije bio iznenađen mojom izjavom. "Da, znam da sam idiot. I zaslužio sam da tako misliš o meni."

"O ali ja tako oduvijek mislim o tebi."

Nije ga ni ovo iznenadilo. Heh.

"Dakle, kad su rekli da imaš amneziju bio sam ljut na sebe... Sljedeći dan sam saznao od Kiare da si otišla u Sidney k ocu. Ja... Osjećao sam se... Loše, slomljeno. Ali ako te tješi. Nisam spavao s nijednom od tada. Niti sam imao djevojku. Obećao sam si da ću te jednog dana naći i ispričati ti se jer nisam bio uz tebe i pustio te da odeš tako daleko... I sad sam te konačno pronašao. Pa... Oprosti." Pogledao me u oči.

Ne znam, pomalo je sladak. Zašto je meni ovo smiješno? Je li normalno da je meni ovo smiješno? Ali meni se samo razmišlja o odlasku u krevet.

Pa skoro sam zaboravila.

Budala me probudila kad sam spavala. To se ne oprašta!

"Što je sad?" Umorno je pitao kad je vidio da imam ljut izraz lica.

"Ti." Oštro sam ga gledala.

"Ja?" Oprezno je pitao.

"Si me probudio kad sam spavala! To je jednostavno neoprostivo. A i da." Ustala sam i pročistila grlo. Pretpostavljam da bih ja sad trebala biti povrijeđena jer ga vidim i vikati što je čekao i gdje je bio svih ovih godina. Ali nemam energije za too. Pa ću jednostavno... "Brate, vrata su ti tamo. Pa kako si ušao, tako i izađi." Pokazala sam glavom prema vratima.

Otvorio je usta i zatvorio ih. Prošla sam kraj njega. Namrtšio se. "Ti očekuješ da ja sad odem?"

"Ma jok, očekujem da mi zidove bijeliš. Naravno da očekujem da odeš." Preokrenula sam očima.

"Toliko dugo sam te tražio! Po cijelom Sidneyu!" Ustao je s kauča.

"Pet godina? Pa onda svaka ti čast što si me uopće našao."

"Jao, nisam te tražio pet godina... Tražim te posljednjih par mjeseci jer sam prije imao problema s firmom." Natrag je sjeo na kauč.

Ja sam rekla sa ću zaboraviti na sve i živjeti život bez Lucasa... Ali nisam mislila na to što ću ako se on ipak pojavi. Bih li mu trebala oprostiti?

"Ne tražim da mi sad oprostiš. Razmisli o tome... Pa ako želiš, nađemo se sutra navečer u parku da popričamo." Ustao je.

Gledala sam u pod. "Dobro... Razmislit ću. Ali vrata su ti još uvijek tamo."

"Naravno da jesu..." Promrmljao je. "Ajde, vidimo se." Izašao je i zatvorio vrata.

Brzo sam zaključala i otrčala u sobu. Bacila sam se na krevet, a suze su mi krenule niz lice.

Trebam li mu oprostiti? Nije ga bilo pet godina i sad mi dođe u stan... Što da napravim? Da mu dam drugu šansu..? Zaslužuje li uopće drugu šansu?

He's a bad boy, sweety 🔚Kde žijí příběhy. Začni objevovat