36# "Ena, spasio sam te."

2K 79 24
                                    


Zamišljeno sam gledala u zid.

"Ne mogu vjerovati. Ti si... Mafijaš?" Podrugljivo sam pitala. "Ti? Nikad ne bih rekla."

"Molim?" Začuđeno je upitao Lucas.

Trenutno sam u njegovom stanu i on mi se sprema objasniti gdje je bio pa su me ovi oteli. I sve što sam saznala do sada je to da je Lucas mafijaš. Baš krasno.

"Pa... Zar ne bi mafijaši trebali biti nešto kao opasni? A ti... Ti nisi ni n od nešto kao opasnog." Popila sam gutljaj kave.

"Što?" Pitao je uvrijeđeno. "Ubio sam više ljudi nego što si ih ti ikad poznavala!"

Prestala sam s pijenjem kave i pogledala ga čudno. Vozač kombija, koji je sjedio u dnevnom boravku i čitao novine, prestao ih je čitati i samo nas pogledao otvorenih očiju i podignutih obrva.

"Ovu informaciju je lijepo znati." Prokomentirala sam.

On je ubio više ljudi nego što sam ja ikad poznavala? Ali zašto ga se onda ne bojim? Jer ja se njega nimalo ne bojim. Samo sam razočarana.

"Helena..."

"Nema Helena, još mi samo fali da i mene ubiješ tu." Ustala sam.

"Ena, spasio sam te. Bila bi mrtva da nisam." Opet on s tom Enom.

"Ne dragi moj, bila bih doma i spavala bih sad da si im ti dao te mrtve pare!" Iznervirano sam povikala.

"Onda bi moj otac bio mrtav!"

"Kakve veze sad tvoj stari ima samnom!" Ironično sam viknula.

"Imam osjećaj da će tanjuri letjeti, najbolje da odem." Stuart, vozač kombija, je ustao sa kauča i produžio prema vratima.

"Začepi Stuart!" Povikali smo Lucas i ja u isto vrijeme.

Primila sam se za glavu isto kao i Lucas.

"To ti moram objasniti..." Započeo je.

Krenula sam u dnevni jer mi je bolje da sjedim na udobnom kad dobijem slom živaca. Bacila sam se na kauč.

"Ja sam u mafiju krenuo prije četiri godine jer je firma mog oca bankrotirala. On se ubrzo razbolio i ponestajalo je novca za liječenje. Tu su onda bili ljudi koji su me ubacili u mafiju. Radio sam za njih sve dok nisam postao tako dobar u poslu da sam osnovao svoju. Zarađivao sam i plaćao tati liječenje. Onda su došli ti idioti kojima sam dužan puno... A tad nisam imao dosta da im otplatim. Pa su rekli da će krenuti s ubijanjem meni dragih osoba. Počeli su s tobom. Zato sam došao ovdje, da te zaštitim... Jer te još volim i ne želim da budeš ubijena."

Još jedan njegov fantastičan govor.

Jedan aplauz molim.

"To je sve lijepo, divno, krasno, ali gdje si bio kad su me oteli!" Viknula sam jer mi još nije rekao zapravo jedinu stvar koja me zanima.

"Morao sam se vratiti u New York i skupiti još ljudi jer sam odlučio da ubijemo te koji su te htjeli oteti."

"Te koji SU me oteli." Ispravila sam ga.

"Da... Žao mi je." Pogledao me.

Žao mu je? Njemu je žao što sam bila oteta? Pa ne znam ipak je došao i spasio me. I ubio ljude zbog mene.

Ubio je ljude zbog mene?

Hej, pa to se ne radi tako!

Ne smiješ ubijati ljude zbog mene!

"Helena?" Podigao je pogled.

Ma dobro... Nekako, teške volje, mu opraštam. Nekako. Jer sam glupa. I jer mu vjerujem. Mislim, da me htio oteti ili ubiti, već bi to učinio. I mislim da mi ne želi nauditi, a to je napredak. Bar nekoga da na životu ostavi.

"Dobro... Opraštam ti. Jesam li još uvijek u opasnosti?" Pitala sam.

"Ne, nisi. Sve smo ih riješili." Tužno je odvratio.

"To znači da..." Pogledala sam ga.

"Da, vraćam se u Ameriku." Tužno je rekao. "Sutra u podne krećem..."

"Pa... Dobro, sretno onda." Pogledala sam u pod.

"Hvala."

Ustala sam. Nemam više što raditi ovdje. "Onda... Idem ja sad. Hvala što si me spasio.." nasmiješila sam se blago. "I, da, nadam se da će ti tata biti dobro."

"Nema na čemu... I ja se nadam."

"Ajde bok." Krenula sam prema vratima.

"Helena čekaj!" Povikao je.

"Da?" Okrenula sam se u nadi da će me pitati želim li ići s njim.

"Ja... Sretno." Promuklo je rekao.

Lice mi se uozbiljio. "Hvala. I tebi." Rekla sam i izašla.

Oči su mi opet zasuzile. Ne želim ovo. Ne želim da ode... Ne opet... Ne bez mene.

Još uvijek ga volim... I nedostaje mi.

He's a bad boy, sweety 🔚Where stories live. Discover now