PSYCHOTIC // Harry Styles//

''PSYCHOTIC'' -Chapter 22 . 'Are'

"Kako je bilo na vjencanju?" Upita Suzie cim udjem u prostoriju za zaposlenike.
"Solidno." kažem zagonetno dok skeniram cijelu prostoriju.
"Solidno?" Podigne obrvu te ustane sa fotelje.Povuče me iz prostorije te me vuće do blagavonice.
"I?" Upita dok sjeda odmah na prvu stolicu do vratiju.
Ja šutim i polagano sjedam.Uzimam si vremena dok ona polagano već gubi živce.
"Pa.." započne.
"Sa kime i kako je bilo?" Upita dok me gleda zagonetno.
"Harry." rekla sam dok sam spustila pogled ali svejedno sam uspijela vidjeti njezino sokirano,sretno sokirano lice.
"Fakat?U jebote Anima!" Vikne Suzie.
"Da bio je na vjencanju i napili smo se i jednostavno desilo se." Rekla sam dok sam primjetila kako Suzie svake minute osmjeh raste sve vise i vise.
"I sta je bilo sljedeceg jutra?" Upita znatizeljno.
"Pa ovako sljedeceg jutra ga nije bilo ali zato danas ujutro je bio." rekla sam brzo sve u jendom dahu dok je Suzie samo sutjela i zaginetno se smijesila.
"Kako mislis ovo jutro,pa tek je pola 8. " kaže sad već nekako zbunjeno ali još uvijek joj osmijeh ne silazi sa lica.
"Poslao mi je poruku oko pet." kažem dok ona postaje sve zbunjenija.
"Dobro i ako ti je poslao poruku to znaci da je bio il?" Kaže Suzie.
"Daj,zezas me?" Upitam smijeci se dok ona samo sad već ozbiljna odmahuje glavom.
"Ne ne shvacam u pet ujutro je dosao k tebi?" Upita.
"Konacno shvacas." kažem dok ju nasmiješeno gledam, a ona.Ona već sad i baš nema taj neki vragolasti osmijeh na licu.
"U pet ujutro je došao k tebi radi čega?" Upita me
"Da vidi da li sam dobro." kaže te se razniježim na samu pomisao.
"Slatko je to sve,Anima.Ali nije ti malo cudno sve to." Kaže Suzie dok se naslanja laktovima na stol.
"Šta čudno?" Upitam sad već nekako ajmo reći manje sretna.
"Pa to da od jednom brine za tebe nije da imam nešto protiv toga ili protiv njega i sama znaš koje je moje mišljenje o tome i sve, ali ovdje mi je iskreno nešto čudno.Kao da je nešto po strani , ne zaboravi Anima on je ipak nekad ovdje bio pacijent." kaže Suzie dok se meni neki kliker upali u glavi te shvaćam Suzine riječi i značenje.
"Vrlo moguće,znam da je bi ovdje pacijent.Iskreno i mene to kopka.Imam osjećaj kao da je sve ovo neka zabuna ili takvo što.Ne znam ,iskreno.Jednostavno ne znam. ALi vjeruj mi jednom ću saznati." Kažem te ustajemo sa stolice dok pacijenti počinju dolaziti na svoja uobićajna mjesta za doručak.
Otišla sam u kabinu za zaposlenike te se presvukla u svoju kutu te krenula na Aprilino mjesto kao zamjena.Barem dok se ne vrati sa svog malog putoanja kamo vec otisla sa svojim deckom.
Udjem u prostorju dok na moje iznenadjenje tamo sjedi ni manje ni vise vec Charoline Honest.
"Dobro jutro." Kazem normalnim glasom ne pokazujuci svoju zabrinutost sto sam sa njom u istoj prostoriji dok nas samo stol djeli.Chad je po strani i promatra sve ovo ali ne znam nekako ne mislim da sam sigurna kad je ona u pitanju.
"O doktorice.Nismo se dugo vidjele.Kako vasa tetovaza?" Upita rugajuci mi se.
"Tetovaza?" upitam te se nakon toga odmah prisjetim ugriza,te kazem " Sasvim odlicno za vasu informaciju." kažem te se naslonim na stolici dok  me ona promatra tim svojim djetinjastim ocima koje su mi zapravo jednom gotovo stajle glave.
"Da krenemo  sa terapijom." Kažem nakon nekoliko minutne stanke
"Da,Da" Kaže
"Ajde kaži ti meni zašto si ovdje?" Upitam ju
"Ja sam to već rekla prije.Mislim da je dva puta bezpotrebno." kaže nekako bahato.
"Charoline,ajde suradjuj.Prije ćeš na doručak i ovo će prije završiti." kažem dok se ona premišlja te napokon posustaje.
"Imam problem sa nekontroliranim radnjama." kaže
"Zanm to, ali zasigurno prije nisi bila takva." kažem dok ju promatram.Promatram njezino uravnozeženo disanje te njezin blagi pogled.Rekla bih da je to demon u tijelu anđela.Povrijeđenog anđela koji je izgubio bitku.Bolnu i krvavu bitku.
"Pa i nisam." kaže te nastavi "...

Caroline Honest POV's 

"Pa i nisam." kažem dok promatram djevojku, mladu djevojku kojoj život pruža sve.Posao,obitelj,školovanje i ljubav. Gledam u djevojku punu budučosti mojih godina.Dok ja? Ja sam propalitet barem mi je tako otac pričao. Ni ne čudim se što je tako postupao sa mnom.Zaslužila sam sve ono što imam sada.Zaslužila sam takav život.Zaslužila sam patiti u ovom prokletom mjestu.
Dok je Anima prvi puta stigla u moju sobu,onako krhka.Mislila sam da će se slomiti odmah, na dva djela.Kad je kročila onako nespretno i nesamouvjereno.Što je naravno mene navelo da ju otjeram odavde,ali ipak ispalo je da je jača nego što sam ju procjenila.
Hrabra i ljupka, dobrica i đavo u jednom čovjeku nikad nije najbolja stvar.Netko od njih jedamput će preuzeti vodstvo,a tko god to bio neće ispasti na dobro ako ostane ovdje.