Najslađa Pogreška✔ završena

Jedanaesto poglavlje

Korina

Ponovo sam došla u ono svoje stanje kada samo gledam u prazan papir ispred mene i ne znam kako da krenem pisati. Glava mi je potpuno prazna, ne znam što da napišem. Imam tako dobru priču, ali što mi to znači kada je glava odsutna. Brada mi je položena na ruku, a drugom rukom vrtim crvenu olovku tek toliko da ne umrem od dosade jer je ovaj papir jači do mene. Nesvjesno će me živu pojesti. Ovih dana sam potpuno izvan sebe, stvarno ne znam što da radim, a svakim novim danom strast prema Tanneru je jača. Ona noć, ono je noć kada se nisam mogla obuzdati i prepustila sam mu se iako nisam smjela. Ništa od ovoga nisam smjela napraviti, ali jesam. Jesam jer sam preslaba da ga odbijem.

„Korina, ako ne ide onda je bolje da zatvoriš ono i uzmeš nešto zanimljivije u ruke nego da tu mučiš i sebe i papir."

Podigla sam pogled te vidjela Melanie koja stoji iza mene, a u sljedećem trenu uzima miš u ruke i sve mi gasi. Raširenih očiju sam je pogledala. „Što to radiš? Moram napisati taj članak."

„Tako je moraš, ali ovakva nećeš ništa postići. Pogledaj se. Misli ti nisu ovdje, ti nisi ovdje i kako onda očekuješ da članak bude savršen i da se svidi šefici kada ti nisi na zemlji."

„Opće ne znam gdje sam. Nikada u životu nisam toliko zabušavala kao sada. Trebam se pokrenuti, uzeti stvari u svoje ruke i napisati članak kako sam oduvijek pisala, ali ne mogu. Ne znam zašto, ali kao da me glava napustila, a bez nje ne mogu baš ništa."

„Trebaš se odmoriti oko svega. Trebaš malo izaći na svježi zrak, popiti kavu i pustiti mozga da odmori. Sve te ovo iscrpljuje iako si ti to ne želiš priznati, ali ja to vidim. Stalno skačeš oko Noe i Lene, onda je tu Tanner i njegovi roditelji i još ste svi u istom stanu i sva ta gluma. Svatko se mora malo odmoriti, a ti to moraš napraviti što je prije moguće. Oke, sada ću te ja odvesti malo na kavu da se opustiš."

Bacila sam pogled na sat i kada sam vidjela da je vrijeme pauze, i sama sam shvatila koliko sam vremena potrošila na ništa. Potrošila sam na običnu glupost. „Okej onda me vodi odavde." Melanie se nasmijala, a onda je potrčala do svoga stola.

Sve sam spremila na svoje mjesto, a onda obukla jaknu te pričekala Melanie da dođe nakon čega smo obje krenule prema obližnjem kafiću. Sjele smo jedna nasuprot druge dok nam je vjetar puhao u lice na što sam se odmah nasmijala.

„Imaš pravo, ovo mi je trebalo. Ne sjećam se kada sam zadnji put sjedila vani i bila tako opuštena. Hvala jer si me izvela odande Melanie. Stvarno mi je trebalo."

Melanie se samo nasmijala, a onda nam je naručila dvije kave i krosane. „Nemaš problema. Znaš da si mi jedna od najdražih osoba na svijetu. Noa te uvelike vodi."

Obje smo se nasmijale na ovo, a onda sam se stala ogledavati oko sebe te sam na kraju ulice vidjela neki crni kombi i odmah su mi u glavu ušle najgore mogućnosti koje netko može imati. Cijelo vrijeme sam gledala u taj kombi, a onda sam osjetila nečiji dodir na svojoj ruci te sam se istog trena stresla.

„Hej, hej, Korina. To sam samo ja. Što si se tako stresla?" Odmah sam krenula odmahivati glavom, ali naravno Melanie me previše dobro poznaje da neće povjerovati. „Korina, reci mi što te muči."

Da joj kažem ili ne? Stvarno ne znam što da radim, ali nekome moram reći. Sve u svemu, Melanie je jedina osoba koja zna doslovno sve o meni. Moram je reći jer eto nekome trebam, a ne želim da se moji još time bave.

„Sjećaš se onog dana kada me Tanner pozvao na onu neku gala zabavu?" Melanie je odmah klimnula nakon čega sam ja nastavila. „Toga dana sam vidjela članove dijamanata tamo. Slijedila sam jednoga dok je razgovarao sa nekime na mobitel. Kasnije sam otišla, otišla sam kod Roberta u zatvor. Rekla sam da mu je ekipa ovdje, a on je meni počeo prijetiti kako će mi oduzeti Nou i kako me nitko neće moći obraniti od njega. Nakon posjete me jedan lik slijedio i potpuno sam se preplašila. Pokušam se držati jakom, ne želim nikome pokazati koliko me strah i koliko sam nesigurna u sebe. Užasno me strah i imam osjećaj kao da me slijede Melanie."