Najslađa Pogreška✔ završena

Osmo poglavlje

Tanner

Nakon onog događaja nekako sam osjećao da se nešto u meni promijenilo. Ne samo u meni već i u mom pogledu na svijet i ostale. Tamo sam bio sam i vidio sam svašta nešto, ali nisam se ni u jednom trenu predao ni odustao već su mi srce i um govorili da je moram naći i da ne smijem dopustiti da joj se nešto dogodi. To sam i napravio, krenuo sam je tražiti i tako dugo sam je tražio dok se nisam uvjerio da je ondje. Kada sam tek koračao van kuće samo sam je vidio i u sljedećem trenutku osjetio njen zagrljaj koji mi je tako pasao, to je bio davno izgubljen osjećaj, ali sada sam ga ponovo osjetio i stvarno je bilo lijepo.

Ne znam kako bih opisao to što sam osjetio, da bio je lijep, ali što bi to značilo za mene, a nju, za sve nas zajedno. Trebam li tome pridavati pažnju ili jednostavno samo ignorirati kao i mnoge svari koje su mi se dogodile u životu.

„Tata, tatice, di si? Tata, tata, tata!" licem mi se pojavio osmijeh te sam se samo okrenuo prema svojoj curici koja je virila u moju sobu ne znajući da sam ispred nje.

„Ovdje sam malecka." Lena se istog trena okrenula i samo pojurila meni dok je u ruci nosila svog jednoroga.

Samo me čvrsto zagrlila oko nogu dok je pogled spojila sa mojim i glasno se smijala, a onda mi je pružila svoje male ruke te sam je istog momenta podigao i samo je poljubio u kosicu. „Tata, tata teta Kojina je jekla da ćete danas jazgovajati s onim koji ima ovu zgjadu." Znači napokon je došao i taj dan. Dan kada ćemo staviti sve karte na stol.

„Bravo malecka." Lena se ponovo smijala, a onda mi samo pobjegla iz zagrljaja i samo trčala po stanu, a onda sam i vidio Nou kako se nalukava kroz zid i samo gleda sve oko sebe. „Uđi frajeru."

Jednu po jednu nogu, Noa je konačno prešao u naš stan i samo mi zahvalno klimnuo dok sam mu ja pokazao u smjeru Lenine sobe gdje je odmah potrčao. Odmahnuo sam glavom, a onda pogled ponovo vratio na grad koji se polako budi iz sna. Sve je više auta na cesti, sve više pješaka na pješačkom i sve više glasova ljudi koji razmjenjivanju novosti.

Kucanje na vratima me iznenadilo jer ne znam koga mogu trenutno očekivati. Došao sam do vrata, a onda je moj pogled sreo gospodina Jonesa, vlasnika cijele ove zgrade i osobe koja će nam konačno objasniti što se zaboga ovdje dogodilo. Klimnuo sam u znak pozdrava te ga propustio u stan dok je on zastao na mjestu gdje je zid nestao i samo progutao knedlu, a onda sjeo za stol.

„Onda gospodine Evans koji je vas problem? Kako vam mogu pomoći?" Gospodin Jones je bio prilično miran, a onda je samo poskočio kada je vidio kako nam se Korina približava.

Elegantno je sjela na stolicu pokraj mene dok je ruke stavila na stol i samo se blago osmjehnula. Njena pojava je ovoga puta bila drugačija, sama ona je nekako drugačija i iskreno ne znam zašto, ali ona kao da se jako promijenila. Njen karakter je poprimio neku preobrazbu, njezin stas je bio jači kao da se priprema na nešto što neće da drugi vide, ali ja vidim, vidim i ne mogu to negirati.

„Gospodine Jones, molim Vas da nam kažite što se to dogodilo. Kako je opće moguće da se zid sam od sebe sruši i spoji ova dva stana. Ako mene pitate ovdje nešto nije kako treba biti i mi zahtijevamo neke odgovore i to odmah."

„Ovaj, gospodo, ja mislim ovaj stan je bio jedan, ali zbog mojih financijskih problema malo sam ga podijelio u dva manja i zato se nekih okolnostima ovaj zid srušio. Tako da da, ovo je zapravo jedan stan."

Pogledao sam Korinu koja je samo stezala šake na stolu te nam jasno dala do znanja da nije zadovoljna, a jebiga nisam ni ja jer smo oboje prevareni. Praktično plaćamo stan koji je jedan veliki, umjesto da plaćamo pola jer su podijeljeni. Ovo meni nikako nema smisla i zato ću morati nešto napraviti.