Najslađa Pogreška✔ završena

Petnaesto poglavlje

Korina

Sjedim na stolcu dok mi se na trbuh slijeva gel koji je tako hladan prvi put kada dotakne golu kožu, a onda se ona jednostavno privikne i hladnoća odmah nestane. Zatvorila sam oči dok mi se osmijeh pojavio na licu, a onda sam ponovo otvorila oči i pogledala svoju ginekologinju koja se cijelo vrijeme smijala i prelazila spravom za koju ne znam kako se zove, ali nije me ni briga. Polako je prelazila njome po gelu koji se uskoro nije ni vidio, a onda se okrenula prema zaslonu.

Pratila sam njen pogled te pogledom tražila malu, sitnu točkicu koja treba prikazivali moga maloga anđela. Tražila sam ga i tražila, ali nigdje ga nisam vidjela. Uspaničeno sam pogledala ginekologinju dok se ona nasmijala, a onda mi prstom pokazala na malu točkicu i meni je odmah osmijeh obasjao lice.

„To je ona, to je mala beba? Ajme koliko je malena. Potpuno sam zaboravila da su na početku tako mali da ih se jedva može vidjeti."

„Mali su sada, a dok kažete keks će biti veliki da ih nećete moći ne vidjeti. Sada je još mali i savršeno je. beba je zdrava i jako se lijepo razvija. Ne morate se brinuti. Sve je u najboljem redu."

Ponovo sam pogledala ekran gdje se vidjela bebica, a onda pogledala nju. „Nadam se da neće biti nekih ozbiljnijih problema."

„Mislite zbog onog događaja kada ste bili trudi s Noom?"

Polako sam klimnula na što me ona odmah uhvatila za ruke i ohrabrujuće me stisnula. Ona je jedina osoba kojoj sam se mogla povjeriti. Nju sam prvu zvala kada se dogodio onaj događaj. Ona mi je pomogla da ponovo stanem na noge, pomogla mi je da nestanu svi dokumenti u vezi sa mnom i tim događajem jer sam znala da će me netko tražiti. Ona je bila osoba koja je od onda bila svakoga dana uz mene sve dok nisam rodila Nou. Ona je bila ona koju me cijelo vrijeme bodrila i držala za ruku kada mi je bilo teško i kada sam od umorna htjela odustati.

„Korina, znajte da se to neće ponoviti. Ja ću kao i onda svakoga dana biti uz vas i sve će biti dobro. Ova beba će rasti u miru i ljubavi i prošlost se neće ponoviti. Ako bilo što trebate samo mi se javiti i sve ćemo srediti."

„Puno vam hvala. Nemate pojma koliko meni znači jer ste uz mene iako ne morate biti." Nasmijala sam joj se, a onda mi je dala maramicu te sam se krenula obrisati.

Ginekologinja je otišla u svoj ured dok je mene ostavila da se pobrišem i obučem, a kada sam bila gotova onda sam uzela svoje stvari i krenula prema njoj. Sjela sam ispred nje te je gledala dok je ona pregledavala svoj kalendar.

„Možemo se vidjeti 9.12. u 9:40h ako ti odgovara? To ti je točno za mjesec dana. Ako ti nešto iskrsne samo mi javi prije i naći ćemo drugi termin."

„Naravno, ali ne vjerujem da ću biti zauzeta." Ginekologinja mi je klimnula, a onda je ispred mene stavila malu sliku bebe te ispod piše datum.

Odmah sam je uzela i prstom prošla po njoj dok su mi se u očima skupljale suze. U sljedećem trenutku sam osjetila njene ruke oko mene te se ispred nje rasplakala, a onda joj otvorila dušu i rekla ju sve što se tiče mene i Tannera.

Nakon što sam se smirila i pobrinula se da izgledam kao da nisam plakala, krenula sam pješice prema svojima. Polako sam hodala cestom i u glavu razmišljala o još jednom anđelu. Moram danas reći Noi samo ne znam kako će on reagirati. Ne znam kako da mu kažem. Stvarno ne znam jer je sada veći i shvaća neke stvari.

Što više razmišljam o tome sve me više strah. Znam da bi mu morala što prije reći da će dobiti brata ili sestru, ali ako on reče Leni u vrtiću, a onda Tanneru e onda stvarno ne znam što ću napraviti. Možda je ipak bolje da pričekam i vidim što će naredni tjedan dovesti. Iako u sebi osjećam, osjećam da to nešto što dolazi neće biti dobro već loše, vrlo loše.