Najslađa Pogreška✔ završena

Trinaesto poglavlje

Korina

Uzimam vodu u ruke, a onda je cijelu nanosim na lice dok se i sama pogledam u ogledalo. Blijeda sam, previše sam blijeda za svoju put. Uvijek sam imala sjajnu put toliko da su mi neke djevojke na poslu zadivile zbog toga, a sada od nje nema ništa. Potpuno sam blijeda i tako već par dana. Također mi je i hladno, ali dobro to niti nije tako čudno jer se bliži hladna zima. Možda sam jednostavno pokupila neku virozu jer sam stalno među ljudima.

Uzela sam bijeli ručnik koji je pokraj mene, a onda pokupila i on najmanju kapljicu koja mi je bila naslonjena na lice. Kosu sam povezala u neku labavu punđu dok sam na lice nabacila osmijeh kao moje najjače oružje koje posjedujem.

Izašla sam iz kupaonice, a onda samo sjela za stol gdje su već Noa i Lena jeli na veliko. Približila sam se svakome od njih i otisnula jedan topao poljubac, a oni su meni darovale one nevine osmijehe. Kako bi htjela da zauvijek budu djeca, da žive život kao u bajci i da ne moraju iskušati grozne stvari ovoga svijeta. Oni su toliko nevini i imaju tako lijep osmijeh i ne mogu razmišljati o tome da će jednog dana biti nesretni jer je život okrutan.

„Dođite k meni anđeli." Odgurnula sam se od stola, a onda potapšala obje noge.

Noa se odmah popeo na mene te se smijao, a onda sam pomogla Leni da mi sjedne na drugu nogu. Oboje sam ih pogledala toplim pogledom, a onda ih samo jako zagrlila. Odmah me dočekala njihova toplina koju nikada ne želim izgubiti. Oni su moji pravi anđeli i toliko jako ih volim da bi sve dala za njih. Bacila bi se ispred metka samo da mi oni budu dobro i da imaju priliku živjeti svoj život onako kako oni to žele.

„Ja vas jako volim, uvijek ću vas voljeti više od sebe i uvijek ću vas čuvati što god da se dogodi. Jako mi puno značite i ne želim ni zamisliti život bez vas. Vi ste moja dva anđela i nikada, ali nikada vas neću prestati voljeti."

Morala sam im to reći. Morala sam im to reći jer nekako u duši osjećam da će se nešto loše dogoditi i jednostavno moram biti sigurna da će oni to zapamtiti i da ću ja uvijek biti uz njih ma što god da se dogodi. Oboje su me gledali, a onda pogledali jedan drugoga i samo me jako zagrlili dok sam se ja trudila da ne ispustim ni jednu jedinu suzu.

Kada ih ovako grlim i kada su pokraj mene, kada ih ugledam, kada im se nasmiješim, kada ih dotaknem jednostavno se osjećam kao prava majka. Iako nisam Leni ništa, samo poznanica nikako ne mogu odgurnuti taj majčinski nagon koji mi govori da iako ona nije moja da je volim kao da je. I bojim se, strašno se bojim kkao će biti kada ova predstava završi jer, jako sam se vezala za njih i ne znam kako ću ih pustiti.

„Mama zašto plačeš?" Nisam ni shvatila kada sam pustila suze, a onda sam se nasmijala i brzo ih pobrisala. „Jel se ljutiš na nas?"

„Ne ljubavi, naravno da se ne ljutim na vas. Samo sam se sjetila nečega pa su mi malo suzice potekle. Nemate se vas dvoje ništa brinuti. Dobro sam ja i sve će biti dobro. Hajde sada idemo se najesti da vas odvezem u vrtić, a onda će tata doći po vas."

Lena se smješkala, a onda stavila svoj tanjur pokraj mojega i samo jela dok je isto napravio i Noa i tako su i dalje sjedili na meni i jeli dok sam ih ja gledala i zahvaljivala se Bogu jer su ovdje uz mene.

Sve je tako brzo prolazilo. U jednom trenutku smo se grlili i govorila sam im koliko ih volim, a već sam se u sljedećem našla ispred stana i kucala Melanie na vrata. Kada sam ostavila Nou i Lenu u vrtiću dobila sam poruku od Melanie da se odmah nacrtam kod nje. Na pitanje zašto, odgovorila mi je da mi to ne može reći preko telefona i da je najbolje da dođem kod nje da mi to kaže u četiri oka.

Vrata ispred mene su se otvorila te me Melanie uhvatila za ruku i samo povukla unutra dok sam je ja čudno gledala. Hodala sam prema njenom dnevnom boravku u kojemu sam obožavala boraviti jer je tako topao i jednostavno prekrasan. Odmah sam sjela na trosjed dok je Melanie stala iznad mene i stala me proučavati.