Najslađa Pogreška✔ završena

Osamnaesto poglavlje

Tanner

Vidio sam je. Vidio sam je i nastavio sam je gledati dok je ona bez treptanja gledala u mene. Vidio sam nešto u njenim očima. Nešto drugačije nego prije. u početku se smijala kada sam joj se približio zajedno sa Lenom, ali kada je došla Roxana taj prekrasan osmijeh je sakrila i više ga nije bilo. To me pogodilo, stvarno me pogodilo jer ga više nisam imao mogućnost gledati i uživati u njemu, a to je ono što sam htio. Htio sam zaustaviti vrijeme i samo je gledati, ali to nisam mogao. Nisam mogao ništa napraviti po tom pitanju.

Riječ 'mama' koju je Lena izgovorila me ubola ravno u srce. Ona želi da joj Korina bude mama i gledala ju je tako toplo, tako nježno kao što svako dijete gleda svoju majku, a što sam ja napravio? Nisam joj dopustio da doziva Korinu majkom. Pustio sam je da ode od mene, pustio sam je iako sam želio da ostane.

Sve te misli su mi i dalje u glavi dok hodam do postaje jer sam se ulicu prije pozdravio sa Roxanom i Lenom dok su one krenule svojim putem nekamo. Zavukao sam ruke u džepove dok sam se tako zagrijavao jer je vrijeme hladno i stvarno će ova zima biti prava. Ušao sam u postaju kako i svakoga dana samo mi je danas bilo nekako neobično i nisam to nikako mogao objasniti. Gledao sam ljude oko sebe, ali svi su izgledali isto, ali onaj osjećaj u meni mi je bio potpuno nepoznat.

Odmah sam skrenuo prema svome uredu gdje se Alex vrtio na stolici dok je u ruci imao bocu soka i neke dokumente. Pogled mu je cijelo vrijeme letio po njemu i bio je toliko fokusiran na njega da sam se malo i iznenadio vidjevši da se tako udubio u to. Sjeo sam na svoje mjesto dok sam gledao u njega, a onda se on naglo digao i iznenađeno me pogledao.

„Znam tko je ona! Jebeno znam tko je ona i ne shvaćam kako to do sada nisam shvatio jer se ovdje sada sve podudara. Tanner, znam tko je djevojka koju tražimo."

Cijelo tijelo mi se iste sekunde napelo kada sam čuo da ju je našao i da je sada možemo naći i spasiti i zaštititi od svega što sada hoda ulicom. „Tko..."

„Tanner znam tko je ona!"

Okrenuo sam se te sam iza sebe vidio Avu koja je ubrzano disala dok se držala za vrata ureda. Prsa su joj se nenormalno podizala i ispuštala dok joj je u očima bio neki sjaj pomiješan sa strahom. Nakon što je smirila disanje se uspravila dok nas je sve polako gledala i onda rekla nešto što me je dotuklo.

„Korina. Korina je djevojka koju tražimo. Sada me nazvala i onaj Robert je proganja gradom i moramo ići po nju."

Cijeli svijet mi je stao u samo jednoj minuti. I daje gledam u nju dok sam toliko zatečen time da jednostavno ne vjerujem što sam upravo čuo. Stvarno ne mogu vjerovati da je djevojka koju smo tražili cijelo vrijeme bila meni ispred nosa, a ja je nikako nisam mogao naći. Zato je onaj dan tako reagirala kada sam rekao da ću sve učiniti da tu djevojku zaštitim. Zato mi je govorila da možda ne želi bit pronađena već živjeti život koji je sama stvorila. Ona nije htjela da je nađemo. Ona se toliko bojala da se nije htjela prisjećivali prošlosti.

Pogledao sam Alexa koji me pogledao i onda klimnuo u znak slaganja te sam u sljedećem trenutku već bio na nogama i trčao prema izlazu iz postaje do su me Alex i Ava cijelo vrijeme slijedili. Ne mogu vjerovati kako sam bio toliko slijep, ne mogu vjerovati kako to nisam prije shvatio, kako nitko od nas to nije shvatio. Naravno zato je i znala toliko o dijamantima. Upravo zbog toga jer je bila u vezi sa jednim članom koji je sada izašao van i sada je lovi gradom.

Odmah sjedam u auto dok Alex sjeda do mene i pregledava pištolj, a Ava sjeda iza zajedno sa tabletom kojim locira Korinin mobitel. Vozim kao lud, vozim cijelim gradom sve do onoga mjesta gdje sa je susreo i samo se nadam da je tamo negdje u blizini na sigurnome. Samo da je dobro i da stignemo na vrijeme.