Četrnaesto poglavlje

392 32 15
                                    

Tanner

Uživao sam slušajući razne priče koje je Roxana pričala. Zapravo sam se iznenadio kada se i mama krenula smijati. Očito joj Roxana sjeda, a vidim da je i tati oke, a malci, pa oni se više smiju tome kako sam bio nespretan kao mali nego što jedu. Sada tek nisam požalio jer sam je pozvao na večeru. Ona je stvarno savršena. Dobro da je došla i potražila me. Dobro je sresti stare prijatelje za koje sam nekada i život mislio dati samo da svi budu onakvi kakvi jesu.

Cijelo vrijeme sam se smijao dok je ona nastavljala pričati svoje priče o meni naravno. Od kada sam je ponovo sreo samo o meni i govori i zabavno je čuti nešto što sam zaboravio, a onda očito nije. Smijali smo se svi zajedno, a onda je smijeh samo nestao iz prostorije kada sam ugledao nju.

Korina je stajala i samo zbunjeno gledala u nas. Cijelo vrijeme sam je pratio, a onda je spustila svoj pogled u moju ruku koju drži Roxana. Pokraj nje je stajao Carlos koji je isto bio zbunjen ovime. Jebemu, ja sam zbog Roxane zaboravio da Carlos dolazi u grad. Stvarno sam pravi brat, stvarno jesam.

„Mama!" Noa je odmah ustao, a onda potrčao prema Korini dok ga je ona dočekala i zagrlila, a onda mu s i Lena pridružila.

Odmah sam maknuo svoju ruku od Roxanine te hodao prema Carlosu dok me zbunjeno promatrao. Stao sam tik do njega, a onda ga povukao u jedan muški zagrljaj. Kada sam ga zagrlio imao sam osjećaj da su nestale sve brige ovoga svijeta i da će od sada sve biti puno bolje. Ne znam kako ni zašto, ali kada god da se on pojavi ispred mene nekako mi sve postane lakše.

Čuda je to osjećaj i pomalo zbunjen jer ni sam nisam siguran zašto se tako osjećam pokraj njega. Možda jer smo kao mali uvijek sve radili zajedno? Ili jer jedno prema dugome nismo imali tajne? Jer smo bili u istoj sobi sve dok nas putevi nisu odvojili? Stvarno ne znam, ali godi mi jer je ovdje. Stvarno mi godi i drago mi je zbog toga. Već vidim da si moramo dosta toga reći i nadoknaditi ono vrijeme gdje smo bili odvojeni jedan od drugoga.

„Ajme! Jel to mali Carlos? Kako si se promijenio, skoro te nisam prepoznala!" Roxanin glas nas je natjerao da je pogledamo dok se ona smješkala.

„Da, to sam ja. Nisam te očekivao ovdje, Roxana."

„Ma znaš mene, dođem nenajavljeno i onda uspijem sve oko sebe iznenaditi. A nego, tko je ovo ovdje? Jel to mama ovom bombonu?"

Pogledao sam u Korinu koja se odvojila od malaca koji je i dalje nisu puštali, a onda se nasmijala i pružala ruku Roxani koja ju je odmah primila.

„Korina i da, ja sam mama ovom dječaku. A ti si očito Roxana." Korina je djelovala nekako ljuto, a njene oči kao da su bile tajanstvene tako da nisam mogao vidjeti što misli, a ni osjeća. „Nisam nikada čula za tebe, to jest, nitko te nikada nije spominjao."

„A nije? Mislim nije ni čudno kada smo se zadnji put vidjeli, prije, hm možda malo manje od dvadesetak godina. Uglavnom, ja sam živjela nekoliko kuća dalje od njihove i oduvijek smo bili bliski i sada kada sam ovdje sam htjela vidjeti kako oni žive."

„Stvarno zanimljivo. Mora da si ih baš iznenadila." Roxana je klimnula dok je Korina bacila pogled na mene, a onda uzela svoje stvari i krenula prema sobi.

„Odmah se vraća, vi nastavite večerati."

Polako sam krenuo prema sobi, a kada sam ušao vidio sam kako Korina prekopava po ormaru tražeći majicu, a onda je baca na krevet dok i sama sjeda na njega i gleda ravno u mene. Priđem joj, a onda čučnem ispred nje dok ruke polažem na njena koljena i promatram joj lice koje je ujutro bilo užasno blijedo, ali sada je puno bolje.

„Jesi li bolje?" Moje pitanje je potpuno zbuni. „Ujutro nisi izgledala najbolje pa provjeravam kako se sada osjećaš."

„Aha to. Ma sve je u redu. Super sam kao što i sam vidiš. Dolazi zima i logično je da kreću viroze i gripe i vjerojatno sam se samo malo prehladila. Ne moraš se brinuti za mene Tanner."

Najslađa Pogreška✔ završenaWhere stories live. Discover now