Najslađa Pogreška✔ završena

Prvo poglavlje

Korina

Naslov, naslov, naslov. Bila sam u samom središtu događaja koji je pogodi jučerašnji dan. Bila sam tamo i sada zbog toga i svoga posla novinarke moram napisati priču. Dala sam si veliki zalogaj.

Mičem šalicu vruće čokolade sa usana te je stavljam pokraj sebe i samo ruku premjestim na glavu i gledam u članak koji sam samo uvrstila slike i sada trebam napisati tekst koji mi nikako ne ulazi u glavu. Doslovno nikako i to me užasno nervira jer nikada u životu nisam tako zablokirala. Ni riječ ne mogu napisati, a kamoli naslov koji treba privuče pažnju svih čitatelja. Kako da ih navedem da nešto čitaju. Naslov koji će svima zapasti na oko i uvod koji će ih natjerati da pročitaju cijeli tekst. Počnem prste pomicati po tipkovnici i taman kada me uhvati inspiracija, taman kada se opustim u to i napokon krenem nešto pisati ispred mene se stvori zdjela sa čipsima i ostalim grickalicama. Podigla sam pogled te vidjela Melanie.

„Mislila sam da ti treba mali predah. Tu buljiš u taj prazan ekran više od pola sata." Prošlo je već pola sata, a meni se činilo kao deset minuta.

„Ne mogu ništa napisati Melanie. Naslov nikako ne mogu smisliti, a tekst mi je došao prije nego si se ti pojavila i sada mi je otišla misao i ja sam opet na nuli, a to danas moram napisati i predati jer ionako već kasnim. Kasnim, a ništa ne radim."

„Prvo se trebaš malo odmoriti, a onda nastavi može?" Melanie mi je samo klimnula te me okrenula prema sebi i u ruke mi gurnula zdjelu sa grickalicama.

„Možda imaš pravo, ali kada kasnim i ovih dana sam toliko opterećena svime time da sve bude savršeno da ludim. Doslovno ludim Melanie i samo želim sve to završiti i uzeti godišnji pa makar neću ići u ljeti, ali ne mogu više. Osjećam kao da sam ostala bez energije i ne mogu dalje. Jednostavno ne mogu."

Uzmem prvu šaku grickalica te ih samo stavim u usta, a prvu slijedi i druga dok samo gledam ispred sebe i u glavi mozgam kako to lijepo napisati da bude savršeno. Treba mi nešto uzbudljivo, nešto drugačije. Ne znam zašto, ali svake godine od sebe očekujem više i još bolje nego prijašnjih. Kada se sjetim kako sam kao mala pisala članke o susjedama koje se svađu oko cvijeća i kako se natječu koja će imati više vrtnih patuljaka poslovno mi dođe da se vratim u prošlost i kažem sama sebi da to ne smijem pisati na takav način. Međutim to je nemoguća misija. Život se mijenja tako se i mi mijenjamo sa njime i jednostavno se moramo prilagoditi time i shvatiti da više ništa nije isto. Mi nismo više iste osobe, naša okolina nije više ista, ljudi sa kojima se družimo. Sve je više spletki i laži koje nas okružuju, a kada se sve to otkrije onda ostaje samo patnja. Iako to neki ljudi negiraju, kriju, boli ih, ponekada nismo ni svjesni koliko boli jer oni žele biti jaki i to ne pokazati. Bit svega je da se sve mijenja pa tako i mi. Umjesto da to kočimo trebamo sve to gurati naprijed jer je to nešto drugačije možda puno bolje nego ono prije toga.

Mijenjanje, promjena okoline... Odjednom kao da mi se upalila lampica u glavi te sam samo zavrisnula te bacila zdjelu grickalica prema Melanie koja se nije snašla te su sve grickalice završile po njoj. Nisam obraćala pažnju na nju kao ni na ostatak ekipe koja je oko mene i vjerojatno me gledaju kao da sam pala s Marsa. Samo sam sve pripremila i krenula pisati najbrže što sam mogla. Mogu ja ovo, svi su u pravu. Ljudi se mijenjaju i vjerojatno se taj lik zbog nečega ili nekoga promijenio. Samo sam udarala prstima po tipkovnici i smijala se kao malo dijete, a kada sam završila samo sam proslijedila direktorici i naslonila se na stolicu te se okrenula prema Melanie koja je i dalje po sebi imala grickalice.

„Odlično ti stoje. Evo osmislila sam i novi trend. Možda bi mogla pitati mogu li pisati o tebi, još da poslikam par slika i spremna sam. Smijem li dobiti termin za intervju mlada damo?"