U Lisicama PRAVDE

29. dio

Tiho zatvorim vrata sobe i teško izdahnem, prolazeći prstima kroz kosu.

Jedva je zaspala, grcala se u suzama i bila neutješna, ali je umor na kraju pobijedio. Spustim se stepenicama na donji kat i u tom trenu ekran mog telefona zasvijetli. Zaobiđem smeđi kauč i podignem ga sa stolića. Nepoznati broj.

Otključam telefon te uđem u poruke i srce mi istog trena propadne u pete.

Lukavo igraš, Izzy. Možeš sakriti svoju obitelj i ono kopile od mene, ali mi ti nikada ne možeš pobjeći. Uvijek ću te naći, gdje god bila.

Drhtavica prođe mojim tijelom i knedla se stvori u grlu dok strah poput lopova polako ulazi u mene. Teško dišem, noge su mi zakopane u mjestu i mozak se pretvorio u kašu. Bacim telefon na stolić dok pokušavam zadržati suze da ne napuste moje kapke.

Što ću sad? Što da radim, Bože? Reci mi, molim Te. Izgubljena sam.

Kako je saznao da sam ih poslala odavde? Da ih možda sada ne prati? Što ako dođe do njih? Što ako naudi Rosie, a ja nisam tamo da spasim svoju curicu? Ne, Liz. Ne brini. Pardo je tamo s njima. On će ih čuvati.

Uputim se u kuhinju te iz frižidera izvadim pivo, otvorim ga i popijem gorki gutljaj hladne tekućine u nadi da će bar na tren otjerati strah koji osjećam u tijelu i bol koja se nalazi u srcu. Zatvorim teške kapke dok masiram sljepoočnice. Sjednem za okrugli drveni stol i naslonim se na stolicu. Otpijem još jedan gutljaj dok mi nepoželjne misli krenu zaposjedati um.

P R O Š L O S T

Srce mi zajeca po posljednji put... pokušavam, trudim se tjerati ga da kuca, ali... teško je. Svaki otkucaj bolno prokuca mojim tijelom. Ne osjećam ga više. Ne čujem ga. Kada ga pokušam čuti, otkucaj je sve tiši. Teško mi je disati, guši me u grudima jer znam da polako nestaje. Izgubila sam svoje srce. Slomila sam ga i... i ne znam kako da ga popravim. Steže me u grudima. Raspadam se. Bojim se. Snage više nemam. Volje više nemam. Života u meni više nema...

Spustim drhtavi dlan na svoj trudnički trbuh kako bih samo na tren osjetila to maleno stvorenje pod svojim strganim srcem. Jedino tebe imam, ljubavi. Ti si jedini život u meni. Samo ti. Gorka suza sklizne mi licem dok potiskujem osjećaj slabosti kojeg osjećam posvuda.

ZAŠTO ŽIVOTE?! ZAŠTO MORAŠ BITI TOLIKO GORAK?! ZAŠTO?! ZAR ME NISI VEĆ DOVOLJNO ZGAZIO?! ŠTO JOŠ HOĆEŠ OD MENE?! HOĆEŠ MOJE TIJELO?! UZMI GA! ŽELIŠ MOJU DUŠU?! UZMI I NJU!

SAMO, MOLIM TE... neka ova bol prestane... Boli me. Boli me jako. Ne želim ovaj život... Duša me svako jutro uznemiruje dok mi srce na rukama umire.

Ne mogu više ovu bol podnijeti... ovo nisam ja. Ovo nije moj odraz u ogledalu. Ovo nisu masnice na mojem tijelu. Ovo nije podljev ispod moga oka. Ovo nije ljubav na koju sam pristala... Ono nije čovjek kojeg sam zavoljela. Ovo nije moje tijelo.

OVO NISAM JA!

Drhtavim pokretima ustanem s hladnih pločica te zastanem i nijemo po posljednji put pogledam u ogledalo osobu koju ne prepoznajem.

Oprosti mi, majko. Ovo nije tvoj odraz u ogledalu. Ovo nije curica koja se iza tvojih nogu krila. Oprosti mi.

Strah mi se poput kamikaze zabio u srce kada sam čula zatvaranje ulaznih vratiju. O ne... vratio se.

„Izzy... mačkice..." njegov podrugljivi glas me dozove. „Izađi odatle... izađi... dođi da se malo igramo." James-ovi teški koraci se čuju kako hoda po stanu u ovoj mrtvoj tišini. Panika i strah su za tren uhvatili svaku stanicu moga tijela.