U Lisicama PRAVDE

10. dio

Kada me pitaju koja je najbolnija ozljeda koju sam imala... očekuju odgovor kao što je slomljena noga ili ruka ili možda kada sam pala na beton i ogrebala koljena dok sam jurila za prijateljima.

Ne očekuju da im odgovoriš da su one rane koje nikad ne zacijele, najgore. Koliko smo se puta u životu ozlijedili, počevši od malih nogu? Kada smo učili prve korake i odjednom izgubili ravnotežu i pali na stražnjicu.

To je bio naš prvi pad. I, što smo onda napravili? Ustali smo se i pokušali ponovno... jer što se dogodi kada se spotaknemo i padnemo? Zadobijemo površinsku ranu koja u nas uvuče mali strah od ponovnog pada, ali svejedno pokušamo opet. Dobijemo mnoge rane tijekom života koje simboliziraju u našem mozgu jednu uspomenu.

Gorku ili slatku.

Kao što je za mene bilo prvo učenje vožnje bicikla. U sebi sam nosila strah od razderanih koljena i rana. Pad me je kočio da se kompletno propustim i uživam u vožnji. No, nakon dugog nagovaranja navukla sam hlače za velike cure i pokušala. IJAO koja je to katastrofa bila. Odmah sam se raspala i tako stalno padala i padala i padala sve dok na kraju nisam uspjela. Zabijala sam se u drveće, padala u grmove i time dobivala površinske rane.

Rane koje su zacijelile.

Ali... ali što je s onim ranama koje nikada nisu imale priliku zacijeliti? Koje su ostale otvorene jer mi nismo znali kako da se o njima zbrinemo. Tako male rane ostavljaju duboke tragove.

Gdje su one rane koje ne možemo vidjeti, ali znamo da su tu? Ne možemo ih dotaknuti, ali ih možemo osjetiti.

Što je s njima? Ha? Kako njih zaliječiti?

Je li to uopće moguće? Ta rana... nije na našem tijelu, na rebrima ili ruci već na duši.

Kada me pitaju koja je najbolnija ozljeda koju sam zadobila, reći ću ona koja dan danas ne odlazi. Ona koja krvari i ja ne znam kako da je zaustavim. Ne znam kako da utišam jecaje svoje duše kako bih osjetila spokoj bar na tren.

Kada zadobiješ ranu na duši... ona ne nestaje. Ovdje je. Nosiš ju svaki dan u grudima. Osjećaš njenu prisutnost i težinu. Osjećaš kako ti utroba izgara u negasivom plamenu i ti ne možeš popiti ni pitke vode jer znaš da je to neće ugasiti.

Svoju bol duša iznosi kroz suze jer nisu najgore one koje izađu iz očiju i pokriju ti lice... Najbolnije su one koje izađu iz srca i pokriju ti dušu... jer duša nikad ne zaboravlja. Pamti sve.

Prvi osjećaj koji si osjetio, prvi poljubac koji si dobio i prvu ranu koju si otvorio.

Kada me pitaju koja je najbolnija ozljeda... reći ću ona na duši.

~.~

Divlja griva, obuzdana u nisku profinjenu pundžu s par opuštenih pramenova daje izražaj pravilnim crtama lica. Nebeske šarenice uokvirene crnom olovkom i malim tušem prate liniju pogleda. Nježna roskasta boja sjenila je svjetlija od boje rumenila na obrazima, moglo bi se reći da je bež boje. Crveni karmin krasi punašne usnice koje upotpunjuju lice.

Haljina boje krvi grli vitku figuru visokog tijela. Napravljena po mjeri bez naramenica izlaže preplanuli vrat pogledima, no ni rez na lijevom dijelu tijela koji ističe figuru ne ostavlja puno mašti. Crne otvorene štikle dodaju profinjenost izgledu. Na ušnim resicama se sjaje biseri zajedno sa ogrlicom na vratu te skupa stavljaju točku na i te upotpunjuju odraz koji vidim u ogledalu.

Zvonjava hotelskog telefona trgne me te polako potrčim prema drvenoj komodi i podignem slušalicu.

Molim?

Gospođo Morse, auto Vas čeka ispred.

U redu, silazim. Hvala.

Spustim slušalicu te uzmem crnu pismo torbicu sa sofe i uputim se prema vratima.