U Lisicama PRAVDE

32. dio

Dijete. Umrlo je nevino dijete, dijete kojeg Elizabeth nije bila ni svjesna. Nije znala da je novi život raso ispod njenog srca, a sada neće nikada ni znati. Da li je bilo djevojčica ili dječačić? Kako bi li izgledalo? Da li bi nosio Alexander – ove olujne oči ili Elizabeth – ine oceane? Bi li bila mali vragolan ili mirna duša? Što bih bilo kad bi narastao?

Tišina. Nepodnošljiva tišina nastupila je na scenu kada im je doktor poručio te srcoparajuće riječi. Bol je Alexander – a presjekla u grudima i gušila. Toliko gušila da je dlanom morao stisnuti područje srca. Agresija pomiješana s boli, izvukla je najgore iz njega. Poput ranjenog lava, glasan rik napusti njegovo grlo i šakom udari u bijeli bolnički zid. Razara ga, guši, peče... ne može više ovo podnijeti.

„Alexander, stani!" žene ga dozivaju, pokušavajući doprijeti do njega, ali njegov um se kompletno zamračio.

„Prestani! Molim te, smiri se." Lena ga pokuša uhvatiti, ali ju je strah.

„Brate, stani!" Aurelio ga primi za desnu ruku, a Marcus za lijevu. „Smiri se."

„KAKO DA SE SMIRIM?!" Alexander se otrgne iz njihovih ruku te ih pogleda. „RECI MI KAKO?! JA SAM UBIO TO DIJETE! JA! ZBOG MENE JE ELIZABETH JEDVA PREŽIVJELA! DA NISAM BIO JEBENI KURVIN SIN, ONA BI DOŠLA MENI I JA BI JU ZAŠTITIO! NE BI JU TAJ PROKLETNIK DOHVATIO I KAO ŽIVOTINJU PREBIO! JA SAM UBIO SVOJE DIJETE! JA!" gorke suze mu napuste kapke te ga noge izdaju i padne na koljena.

„Alex, ne možeš sebe kriviti." Alice dođe do njega.

Rachel koja cijelo vrijeme u tišini promatra scenu, ustane sa stolice te klekne do njega i čvrsto ga zagrli. Sve iznenadi njezin postupak je ga je ona najviše krivila za sudbinu koja je zadesila njezinu sestru.

Alexander ju slomljeno obujmi rukama, neka skupa bol isplaču. Rachel je svjesna njegove boli, njegove savjesti koja ga grize.

Nijeme suze klize niz njihova lica. „Nisi ti kriv, Alex." tiho prozbori Rachel. „Znam da bi dao sve kako bi ju zaštitio. Onaj gad je kriv za Elizabeth – ino stanje, on je kriv za smrt vašeg djeteta. Ne ti."

Sve ih je razarala ova bol u duši. Gledajući njih dvoje kako sjede na podu i pate jedno drugome na ramenu. Lena i Alice osjećaju nevjerojatnu žalost u srcu. Tuga se ovila oko njihovih srca. Dijete je izgubilo život, a njihova prijateljica proživjela još jednu traumu od tog pasjeg skota koji ju je ovaj put slomio do točke prijeloma. Oduzeo joj je ono što je svakoj majci najvažnije na svijetu. Njeno čedo. Njeno janje. Njenu bebu.

Kako će joj reći tu gorku istinu? Tko će joj još jednom slomiti srce i stati joj na duh? Izgubila je majku kao djevojčica i na sebe preuzela odgoj brata. Zamalo je izgubila svoju predivnu curicu kada ju je prokletnik skoro na smrt pretukao. Gazili su je, tlačili, vukli i prljali, ali ona ni jednom nije pokleknula. Nije dozvolila da ju život uništi, da sudbina pobijedi.

A sada? Što će napraviti sada?

Sada, kada je na žive oči vidjela ljubav svog života u krevetu s drugom. Sada, kada je doživjela životinjske udarce koji su joj izbili zrak iz pluća. Sada... kada je vlastito dijete u utrobi izgubila.

Što će napraviti sada?

Tko će joj dati snage da ne potone na dno?

„Idem razgovarati s doktorom." suho reče Alice. „Ovo ne može biti to – to. Trebaju mi odgovori." ustane s poda te se zaputi bijelim bolničkim hodnikom do doktorove ordinacije u koju je vidjela da je ušao.

Drhtajući podigne skupljeni dlan i jedva jedvice pokuca na zamagljena vrata ordinacije. Začuje strogo naprijed prije nego li smogne snage, uhvati kvaku i otvori vrata. Ušla je u dosta monotoni ured, koji ionako sama gleda svaki dan na svome radnome mjestu. Na sredini, preko stola ugleda starijeg doktora, koji je u svojim 50 – ima, visokog stasa, čokoladnih očiju i kose te mu kockaste naočale stoje na nosu.