U Lisicama PRAVDE

6. dio

Razočaranje.

Tako mala riječ koja ima veliko značenje. U toj se riječi nalaze tolike emocije koje smo sami stavili unutra, a razočaranja podupiru očekivanja. Nade podignemo toliko visoko da ih ni sami ne možemo dohvatiti, a onda se čudimo negativnom rezultatu. Bili razočarani u osobu koju volimo ili u događaj koji je slijedio, osjećaju jada ne možemo pobjeći. To diktira naše ponašanje nekoliko dana dok se jad još uvijek čvrsto drži za nas. Ostali smo bez volje, bez osjećaja živosti u sebi, no ipak sami sebi postavljamo pitanje koliko se puta moramo razočarati u život da napokon prestanemo imati očekivanja? No, nikad ne postanemo pametniji i dalje se nadamo. Puno puta sam svoje nade polagala u sreću samo da me s druge strane čekala nesreća. Vjerovala sam u onaj prekrasni osjećaj zvan ljubav, oh kako sam se debelo razočarala u ovaj život. Majka mi je kao djevojčici uvijek govorila da te muškarac treba držati kao kap vode na dlanu. Zašto samo to zaboravila? Zašto sam odbacila sva svoja uvjerenja tako lako? Zašto sam pristala na svakodnevnu ljubomoru i povremene udarce? Nisam znala što je bilo gore... udarac u tijelo ili u dušu. Ali s vremenom sam shvatila da udarac koji zadobije duša zapravo nikad ne zacijeli. Ni moja ružica nije mogla nadopuniti onu prazninu koju bih osjećala kada bi ostala sama u mraku svoje sobe. Nije mogla obrisati gorke suze koje su klizile mojim licem. Toliko vremena sam lutala izgubljena na ovom svijetu zato ni dan danas nisam sigurna jesam li nađena, ali ipak... imam to jedno malo svijetlo koje me vodi prema naprijed, a to svijetlo je moja Rosie. Moja ljubav. Moje čedo. Moje svijetlo. Prvim pogledom u njene oči... dala mi je snagu koju sam davno izgubila. Svojim dodirom mi je vratila život koji su izbrisali iz mene. No, nešto nikad nije mogla sastaviti natrag... a to je bila moja duša. Srce mi kuca samo za nju, ali duša dnevno krvari. Svu bol mi iskazuje kroz noćne more koje mi san oduzimaju. Ili bih se prisjećala dana kada mi je majka zauvijek oduzeta ili ponovno proživljavala udarce koje sam dobivala. Poanta je u tome da svatko ima svoja razočaranja koja sa sobom nosi. Moja mene prate od dana kada su me lišili mog anđela čuvara.

~.~

20:37 navečer, subota.

Parkiram auto ispred obiteljske kuće i ostanem sjediti u vozačkom sjedalu. Pogledam prema toj skromnoj dvokatnici bež boje s malim prednjim vrtom, ispunjeno s cvijećem. Drvena ograda ju odvaja od ostalih kuća i ceste, čim prođeš ogradu jedan puteljak te vodi do stepeništa od 3 stepenice i nakon staneš ravno ispred ulaznih vratiju. U toj kući sam proživjela najljepše uspomene. Gledala sam brata kako iz pelena izlazi i pretvara se u poštenog mladića s čistim srcem. Pratila sam oca kako po prvi put pokušava skuhati jelo kako spada bez da je izgorjelo ili bljutavo. Ovo mjesto je prvo koje Rosie smatra svojim domom jer je ovdje prve noći prospavala. Ljudi iz ove kuće su izlazili kao djeca i ulazili kao odgovorni pojedinci. Prva sam bila ja, a onda Rachel. Moj otac je najbolja osoba koju poznajem, dobronamjeran je i milostiv, prihvaća te ma kakav god bio pa je tako pustio Rachel u svoj dom. Rachel-ina majka je bila najbolja prijateljica moje mame. Znale su se od srednje škole i od tada su bile nerazdvojne. No... Rachel je imala 8 godina kada ih je njena majka napustila. Nju i njenog oca. Nitko nije znao zašto, nismo mogli smisliti ni dovoljno dobar razlog zbog kojeg bih napustila muža koji ju je obožavao i kćer koja nije mogla bez nje. Kako je ona otišla tako je i odvela Rachel-ino sretno djetinjstvo sa sobom. Njen otac je počeo piti, zanemarivati ju i jednostavno je postao kompletno druga osoba, nije ostalo ni traga onom starom čovjeku. S godinama je postajao sve gori i nepodnošljiviji te je Rachel stalno bježala k nama. Kod nas je vidjela dom i utočište. Na kraju je izgubio posao i svaku ušteđenu lipu je ispio. Moja majka se borila za skrbništvo nad njom i zato je Rachel-in otac izbacio Rachel na ulicu kada ga je molila da pristane. Popustio je i ona je pripala našoj obitelji. Pokušavala je održati nekakav odnos s njim, no on ju je zavijek istjerao iz svog života. Kada je moja majka umrla Rachel je bila jednako shrvana kao i svi mi jer ju je gledala kao drugu majku, kada je saznala nije bila u New York-u nego u posjeti rodbini što je učinilo njenu smrt za mene još goru jer nisam imala pored sebe svoju sestru. Pomogla nam je odgojiti Aiden-a u dječaka koji je danas. Isto čini za moju Rosie, pomaže nam da postane najbolja osoba koja može biti. Oduvijek je bila dio naše obitelji i uvijek će i ostati.