U Lisicama PRAVDE

3. dio

Znate li onaj prekrasni osjećaj kada se zaljubimo preko ušiju?

Sami pogled na tu osobu ugrije nam cijelu unutrašnjost. Bacaju nas u novu dimenziju gdje više ni sami ne znamo tko smo jer reagiramo i radimo stvari na potpuno drugačiji način. Sebe im pružamo na dlanu s nadom da će nas prihvatiti. Idealiziramo ih, gledamo kao savršenstvo bez mane, zato često zaboravimo da su i oni ljudi od krvi i mesa, čijim tijelom teče tamna strana. U njihovim najgorim trenutcima pokažu nam dio sebe koji su skrivali kao škrtac blago. No, nakon što naša dječja zaljubljenost prođe jedino što s nama ostaje je surova stvarnost koju nam život baci u lice.

I, što onda?

Kažu da ljubav prihvaća, ne rani. Ljubav je kada prihvatiš drugog s manama i vrlinama jer nitko nije savršen pa tako ni ti. Voliš ga takvog kakav je jer je to osoba u koju si se zaljubila.

Ali, što napraviti ako postoji još nešto što skrivaju, što ne žele da ti pokažu?

Ne zato što se boje da ćeš ih osuđivati ili zbog toga ostaviti već zato što će te ta tama ubijati polako, korak po korak, mic po mic. E, onda postaješ slijepac. Praviš se da to ne vidiš jer jednostavno ne želiš prihvatiti da osoba koja ti može učiniti nešto nažao, je jedno te ista osoba koju ti voliš. I, onda polako postaješ slijep pored zdravih očiju. Drugi ti pokušavaju staviti naočale istine, no ti ih odguruješ s izgovorom da ti ne trebaju, ali to ti je samo izgovor jer oni ne znaju da može biti i gore samo što oni toga nisu svjesni. Ne znaju kako ti se svaki dan kida duša dok goriš iznutra i nitko ti ne može donijeti pitku vodu spasa jer ne znaju da te netko živu zapalio. Vjetru pričaš svoje jade s nadom da će ih odnijeti sa sobom, ali one su još uvijek tu, ne odlaze.

Sada... kako ćeš ti zaljubljeno srce natjerati da progleda, da vidi kakav je netko zapravo, da pokupi svoje stvari i zalupi vrata na odlasku?

Što još on mora tebi nažao učiniti, da bi ti shvatila?

Ali, što ako si zarobljena?

Ako te zatvorio u slobodni zatvor?

Smiješ ići gdje god hoćeš, raditi što poželiš, ali na kraju večeri se vraćaš njemu i ne smiješ nikome zucnuti ni riječ u vezi toga što se događa iza zatvorenih vratiju. Tješiš sebe da je to samo jedan šamar, on te voli i to je napravio u trenutku bijesa.

Ali, to je samo početak... jer sve počinje od samo jednog šamara.

~.~

Kreten!

Bijesna sam, bijesna sam kao pas. Ne mogu vjerovati. Želi predati moj slučaj tom praznoglavom tukcu!

Pa on nikada neće pronaći pravog ubojicu Emily Wheeler i onda će njeni roditelji zauvijek živjeti s teretom, s kojim se ja nosim svaki dan. A, to ne mogu dozvoliti.

Ljutito nabijam petama o pod dok koračam kao furija tamnim hodnikom prema sali. Pogledom tražim Parker-a po svakom centimetru ove postaje.

Nije moguće da je šef znao kome može predati slučaj jer još nikoga ne poznaje kako spada. Tako da je taj kreten sam sebe ponudio kao 'rješenje' problema, sigurno.

Pridavit ću ga kada ga nađem.

Sa suprotne strane postaje na drugom katu začujem njegov iritantni smijeh te brzinski prelazim stepenicama, preskakujući po dvije tako da što prije dođem pred njegovo arogantno lice.

„Što si ti umišljaš, Parker-u?" bijesno izgovaram te stanem ispred njega i odgurnem ga rukama unatrag.

Iznenadila sam ga tim potezom te se zatetura unazad, no ni sekundu kasnije on je već u mene gledao s munjom u očima, ali samodopadni cerek nije silazio s njegovog lica. Nešto, što svi znaju za Parker-a je to da ima naglu i nepromišljenu narav. Napadne bez obzira je li ispred njega muškarac ili žena.