U Lisicama PRAVDE

18. dio

P R O Š L O S T

Neke navike iz djetinjstva nikad ne nestaju. Neke uspomene zauvijek ostaju pa tako i one kojih se sjetimo kada nam se u nosnice uvuče određeni miris. Nešto što je oduvijek ostala moja najdraža uspomena je bila ta kada mi je majka plela kosu. Kada me je gladila i noćima uspavljivala dok je nježnim prstima prolazila kroz moje lokne. Uživala sam u tome.

Pa tako uživam i sada.

Sjedim na tepihu dnevnog boravka s nogama ispod stražnjice. Popravim rubove svoje haljine dok zatvorenih očiju čekam. Čekam da mi isplete dvije riblje kosti. Volim njezin meki dodir kada mi kosom prolazi. Iako pokoja vlas zaboli, ne smeta mi. Slušam njen mili glas kako nježno pjevuši uz pjesmu radija.

No, I can't forget tomorrow

When I think of all my sorrow

When I had you there, but then I let you go

And now it's only fair that I should let you know

What you should know

I can't live if living is without you

I can't live, I can't give anymore

I can't live if living is without you

I can't live, I can't give anymore...

Upijam svaku riječ koja prelazi preko njenih crvenih usana. Ovo je njena i tatina pjesma. Uvijek mi je govorila kako ova pjesma opisuje ljubav koju osjećaju jedno prema drugome. Kroz ovu pjesmu me učila o ljubavi i koliko duboko ona seže u čovjekovo srce.

„Mama, hoću li ja ikada pronaći ljubav?" upitam pomalo neobično pitanje za 12-ogodišnju djevojčicu, ali svaki put kada bih vidjela kako otac gleda majku, poželjela sam i ja da jednog dana doživim isto.

„Odakle sad to, mila?" upita dok plete krajeve moje kose.

„Ti si mi rekla da je ljubav najljepši osjećaj na svijetu." slegnem ramenima. „Samo me zanima hoću li ga i ja osjetiti."

„Hoćeš, ljubavi."

„Kako znaš?" priupitam te blago okrenem glavu u stranu kako bih pokušala uhvatiti njene oceane.

„Ne okreći glavu." opomene me te mi okrene glavu natrag da gledam ispred sebe. „Znam jer svatko zaslužuje da osjeti čežnju za nekom osobom. Da osjeća leptiriće u trbuhu i toplinu oko srca."

„Ali, neki ljudi ne zaslužuju." protivim se jer naš susjed, gospodin Jackson nikad ne vraća moje ružičaste lopte koje slučajno pređu u njegovo dvorište. „Gospodin Jackson ne zaslužuje."

„Zašto tako misliš, Elizabeth?"

„Jer mi nikad ne vraća lopte. Pa ne bacam mu ih namjerno u dvorište."

„Ali, ga zato gospođa Jackson natjera da ih vrati, nije li tako? Vidiš da nema gospođe Jackson ti ne bi dobila svoje lopte natrag. Elizabeth, slušaj... ljubav mijenja ljude. Čini ih dobrim ljudima. Sjećaš se kakav je bio gospodin Jackson prije nego li je upoznao svoju ženu. Bio je sav čangrizav i mrzovoljan, ali čim je gospođa Jackson došla u njegov život, osmijeh mu nije silazio s lica. A, to što ti 10 puta dnevno šutneš loptu u njihovo dvorište... to je druga stvar. Ne bi ti ni ja vraćala."

„Mama!"

„Poanta je u tome da svatko ima svoju drugu polovicu koju svaki dan čekaju i rijetki su oni koji ih i dočekaju. Zato zapamti... jednom kada ti ljubav dođe na vrata, ugrabi ju i ne puštaj. Bori se za nju jer ti ona daje utočište. Liječi ti rane. Ljubi te i grije kada je hladno."