U Lisicama PRAVDE

17. dio

Prošlost je ona koja te mijenja. Ona koja te promjeni iz temelja. Ona bez koje ne možeš, ali čiju bol ne možeš podnijeti jer njene rane sežu previše duboko u tebe. Nečije prošlosti su gorke, tuđe sretne, ali ničije savršene. Teško je znaš... Buditi se svaki dan i prisjećati se onoga što je bilo i na kraju nestalo.

Kako se pomiriti s njom?

E to je teško pitanje jer ni sama ne znam na njega odgovor. Kada ljudi kažu da ju samo trebaš prihvatiti i naučiti iz nje te krenuti dalje... nije to tako jednostavno. Što ako ti je nešto nedostajalo u prošlosti i taj nedostatak ima utjecaj na tvoju budućnost? Što onda?

Kako onda nastaviti dalje kada te tuđa pogreška svaki dan prati?

Neki kažu da možeš živjeti bez onoga što nikad nisi imao. Što si trebao, ali nisi dobio. I u pravu su... ali, taj se nedostatak negativno odrazuje na ljude oko tebe. Boli to... boli ta spoznaja da ti je uskraćeno nešto što svatko zaslužuje primiti. Kada ti je uskraćeno nešto važno, nešto bitno što svatko zaslužuje dobiti... ali, onda zbog tog nedostatka pretvoriš se u osobu koja je drugačija od drugih.  Meni je... u životu kao djetetu nedostajala jedna jako bitna vrsta ljubavi i njen manjak u mojem životu, oblikovao me u osobu u koju nisam htjela postati. I taj nedostatak nisam shvatila do nedavno...

Kada sam shvatila, kada sam vidjela tuđu grešku koja je počinjena u mojoj prošlosti... objasnila mi je moje postupke, moje karakterne osobine i moju bol. Oduvijek sam imala osjećaj u srcu koji me vukao prema dolje, bol u duši koja me razarala. Iako to što mi je nedostajalo nikad nisam dobila, njeno odsustvo me strašno boljelo. I kako da sad ispravim tuđu grešku iz prošlosti koja mi ne dozvoljava da nastavim dalje? Hm...? Zbog tuđe greške sam se zatvorila u sebe, ne vjerujem nikome i naučena sam da se sama nosim sa svojim problemima bez tuđe podrške i pomoći. Godinama nisam bila sretna, godinama sam bila sama i noćima plakala jer sam se osjećala usamljeno. Od drugih ljudi sam očekivala da mi tu prazninu ispune, da tu grešku isprave.

Duša me boli. Kad tad od slabosti ne mogu stajati na nogama dok osjećam tugu u srcu, ali suze ne žele napustiti moje kapke. Pitaš se... zašto ja? Zašto ja, Bože? Zašto Si meni odlučio uskratiti ono što svatko dijete zaslužuje? Zašto Si mi kao djetetu uskratio ono što mi je bilo potrebno?

Boli te duša kada znaš da je tuđa greška uveliko samo na tebe bila namijenjena. Kada samo ti nisi dobio komadić kruha dok su svi punili stomačiće. Ti sjediš sa strane na klupici s gladnim trbuhom dok promatraš drugu djecu, čuješ njihove smijehove, a tebi srce jeca od boli. Boli duša, boli dan danas. I sada mi reci... kako nastaviti dalje kada te tuđa greška svaki dan prati poput sjene?

~.~

Kroz prozor zagledam se u crvenu, napuštenu dvokatnicu. Noć se već debelo spustila nad New York-om zato nema žive duše na ulici osim povremenih automobila koji prolazi. Odabrao je napuštenu dvokatnicu u sporednoj ulici.

Trnci su mi prošli cijelim tijelom i dlanovi počeli da se znoje. Iz stražnjeg džepa maslinastih hlača izvučem svoj telefon. Upalim ga te mi pred oči skoči pozadinska slika. Rosie i ja. Napravile smo selfi, ja sam nju poljubila u obraz i ona se medeno zacerekala. Palcem prođem po njenom liku te mi se suza stvori u oku.

Ljubavi moja. Da sam te bar mogla još samo jednom poljubiti.

Duboko izdahnem te sklopim oči kako bih otjerala suze.

Tko zna što me čeka iza tih zatvorenih vratiju. Iskustvo me dovoljno dobro naučilo da znam ako me ubrzo ne pronađu, ovo je kraj igre.

Prođem zaslonom i otključam telefon. Prije nego li isključim telefon, utipkam Rachel poruku.