U Lisicama PRAVDE

14. dio

Dostojevski je jednom rekao: - Snage, snage treba, bez snage nećeš ništa postići; a snagu moraš stjecati opet snagom, eto, to oni baš ne znaju. – Rekao je nepovratnu istinu. Snage treba u životu jer bez nje nećemo ništa postići. Ali, koja je važnija?

Fizička ili mentalna?

Je li važnije koje je kilaže uteg koji dižeš ili ustati kada te život baci na tlo? Biti u mogućnosti da budeš najbrži na svijetu ili moći pokupiti preostale dijelove sebe i nastaviti dalje? Jednom kada te život sruši na pod... tu nestaje sva snaga, i fizička i mentalna.

Pomućena ti je pamet i pogled zamagljen. Strah ti poput crva uđe u tijelo i izvuče svu hrabrost iz tebe tako da ti ruke oslabiše i koljena zaklecaše. U tom trenutku što je bitnije? Koje stvari se vrte po tvom bespomoćnom umu?

Da li možda to što si digao uteg od 15 kila ili da koristiš glavu u kojoj pokušavaš pronaći rješenje za svoj jad?

Da preformuliram pitanje... što je teže postići? Mentalnu ili fizičku snagu?

Fizičku dobiješ kroz par mjeseci dok mentalnu gradiš godinama. Fizičku stječeš utezima, mentalnu iskustvima.

Kada sve izgubiš, ostaneš sam, bez nade da će bolje jutro stići. Koliko samo snage treba da zaliječiš slomljeno srce koje se poput stakla raspršilo u tisuće komadića. Kada znaš da ponovno moraš pronaći svoj put jer si skrenuo u slijepu ulicu. Kada trebaš stati na klecava koljena kojima prijeti prijelom svake sekunde, ali jednostavno moraš pokušati jer nemaš drugog izbora.

Srce ti teško kuca dok vrela suza sporo klizi tvojim licem. Prava snaga je kada uprkos svakom udarcu, ti podigneš glavu visoko i nastaviš se boriti. Snaga je kada sebe izvučeš iz mračnog mjesta i odlučiš da ovo nije kraj.

Kada ne dozvoljavaš da poraz označi kraj!

Nego se uzdigneš poput Feniksa.

Biti snažan je izbor, ali nimalo jednostavan jer time potpisuješ da pristaješ na sve udarce. Nije lagano, ali vrijedi jer ćeš s vremenom postati čvršći i život te više neće moći tako lako slomiti.

~.~

Srce mi tuče nevjerojatnom brzinom te me momentalno udari crvenilo u obraze. Skrenem pogled s olujnih očiju i pogledam sa strane. Prema ljudima koji zainteresirano gledaju u nas. Aurelio ima cerek na usnama, Marcus iznenađeno gleda dok Alice ima izraz kao da je to očekivala. Nervozno pogledam u Lena-u koja ima široki osmijeh na licu te mi sretno kimne glavom.

Kako da reagiram na ovo? Što da kažem?

Lena kao da je predosjetila nervozu koju osjećam zato prekine tišinu koja nas je okružila. „Ajde, društvo!" pljesne rukama te nas sve izmjenično pogleda. „Uskoro će doći djeca. Imamo još neke sitnice koje moramo pripremiti. Elizabeth, možeš li mi na kratko pomoći u kuhinji, molim te?"

Kimnem glavom te pogledam u Alexander-a koji mi pogledom upućuje da idem s njom.

„Aurelio, ti i Alexander postavite ukrase do kraja. Alice, molim te ih pazi da nešto ne zeznu, a ti Marcus, molim te donesi društvene igre iz podruma. Elizabeth, dođi za mnom."

„Hajde, ljubavi. Nastavi se igrati." Alexander spusti malu Sarah te curica potrči prema svojim igračkama. Ljubavi? Je li moguće da je onaj dan preko telefona pričao s njom? Da je morao otići radi ove male djevojčice?

Trgnem se kada osjetim pogled na sebi te pronađem olujne oči kako me promatraju. Kao da pokušava s moga lica pročitati brige koje me okružuju. Slabašno mu se osmjehnem te pođem za Lena-om u kuhinju. Pronađem ju pored kuhinjskih kabineta kako nešto radi, no okrenuta mi je leđima. Pogledam po kuhinji i vidim kolačiće posvuda, puno muffina te veliku tortu nasred kuhinjskog stola. Prekrasna čokoladna torta od tri kata s jagodama i šlagom za ukrase.