U Lisicama PRAVDE

15. dio

Završetak. Kraj priče. Kraj poglavlja.

Svi ga zaslužujemo. Zaslužujemo onu zadnju rečenicu koja će našoj duši dati spokoj. Ona rečenica koja će nas razočarati ili usrećiti. Bio sretan ili tužan, kraj zaslužujemo. Ako ne zatvorimo to poglavlje do kraja, nećemo moći nastaviti dalje sa svojim životom jer će nas ta mala sumnja izjedati i kad – tad će se ta sumnja pretvoriti u nadu koja će hraniti naše srce. Srce će se nadati da nije gotovo i da postoji mogućnost da nastavimo tamo gdje smo stali.

Znate kako kažu... nada je kučka, zato se ta mogućnost jako rijetko dogodi. Nadaš se, poput budale se nadaš da će se stvari vratiti na staro. Da poznaješ tu osobu i da ste se rastali radi greške, no... ljudi se mijenjaju. Poput zmije ljušte svoju kožu i dobivaju novu za koju ti nisi mislio da postoji. Zapravo je oduvijek bila tu samo smo mi bili preslijepi da to vidimo.

Boli to. Rastanak boli... ali... bio bi lakši kada bih znao da si iza sebe ostavio dobru osobu, a ne onu koja te povrijedila.

Djelomično smo i mi krivi... jer smo dozvolili da nas iluzije zaslijepe. Da nas prevare. Da nas lažu. I kada tražiš završetak, nadaš se... moliš... da nisu sve iluzije bile lažne, no debelo se razočaraš kada saznaš da jesu.

Povjerenje.

Ovdje je povjerenje imalo veliku ulogu i na kraju dana te ono najviše zajebalo... jer ti vjeruješ da znaš tu osobu, vjeruješ da ti ne bi učinila ništa nažao, govoriš joj svoje tajne, svoje slabosti i nesigurnosti. Otvoriš joj svoje srce jer joj vjeruješ! I baš zato ne vjeruješ istini koju ti bacaju u lice, ne vidiš ju jer su te iluzije zaslijepile.

Razočarenje, to je to... doživiš ga. A što ćeš? To je život.

Ljudi dođu i prođu. Neki ostanu, neki su samo bili u prolazu. Ali, znate li ono što najviše boli?

To što si ti bio ta budala koja je beskrajno vjerovala. Ti si bio taj koji je otvorio svoje srce. Ti si bio taj koji bih dao ruku u vatru za tu osobu.

Jer ti si bio taj koji je volio...

~.~

Zaustavi svoj crni AMG G65 Mercedes ispred moje zgrade. Gledam na snježnu ulicu ispred nas.

Tišina nas drži dok se njegov opojni miris uvlači u moje nosnice. Saznala sam dio njegove prošlosti koji uključuje ljude oko njega, ali ne i onaj dio koji uključuje samo njega. Nesigurna sam, ali... spremna. Spremna sam.

Ljubav je kocka. Ideš na sve ili ništa i tek na kraju... nakon što si uložio sve, saznaš jesi li pobjednik ili gubitnik.

Otkopčam svoj pojas te prekinem tišinu među nama. „Hvala ti na prijevozu." ne odgovori nego samo kimne glavom. Stavim torbicu na lijevo rame te otvorim vrata automobila. Izađem van s jednom nogom kada zastanem. Okrenem se prema njemu i uhvatim njegov plavi pogled. „Jesi za piće?"

„Jesi sigurna?" upita hrapavim glasnicama te me skeptično pogleda.

„Ne brini, Rosie nije doma." rečem i blago mu se nasmiješim.

„U redu onda." kaže te otkopča pojas dok mu se blago usnica uvila u smiješak.

Iznimno cijenim njegovo poštovanje koje ima prema mojoj kćeri. To što ima razumijevanja. No, ne znam. Ne znam kada bi ih upoznala ili ako bi on to uopće htio. Nikad nije navaljivao jer je znao da nije vrijeme ni mjesto. No, htjela bih znati gdje mi stojimo prvo, a tek onda ću razmišljati o njegovom upoznavanju s Rosie.

Otključam vrata stana te uđem unutra. Odložim ključeve i torbicu sa strane te mi pomogne skinuti kaput.

Nakon što skinemo deblji sloj odjeće, upita. „Koji kabinet?"