35. dio

1.3K 63 40
                                    


Gledam... ali, moje oči kao da me varaju. Ispred sebe vidim čovjeka svog života... to jest... sjenu onoga što je bio. Brada... stara nekoliko dana, kratko obrijana glava čini njegovu pojavu još više zastrašujućom, obična crna majica mu se pripija uz mišićavi torzo koji je sada izraženiji nego prije. Obične plave traperice, ali njegove oči... ovo nije njegov olujni pogled. U ovim zjenicama nema svijetla, u ovim šarenicama nema ljubavi. Ovo nije pogled čovjeka kojeg volim. Ove oči ne prepoznajem.

Čuđenje ga na tren obuzme kada me ugleda, ali ne traje to dugo jer maska hladnoće nastupi na scenu. „Elizabeth." moj glas kao šapat napusti njegova usta u nevjerici.

Velika potreba da mu uskočim u zagrljaj me obuzme i zasuze mi oči od jecaja koje moje srce ispusti kada ponovno njegov glas čujem.

Otvorim usta da barem jednu riječ izgovorim, no nečiji drugi glas me zaustavi. „Tko je na vratima, Alex ljubavi?"

Stegne me u grudima kada vidim zanosnu crnku kako kači ruke oko njegovog vrata. Pogledam ju u te zelene mačje oči i duša me zaboli jer ona sada ima nešto što je bilo moje. Ponovno pogledam u Alexander – ove hladne oči u kojima ne vidim apsolutno ništa te samo odmahnem glavom da otjeram suze i tiho prošapćem. „Oprostite, ovo je bila greška." suza izdajica mi napusti oko dok hitro uzimam putnu torbu i idem stepenicama.

Bože, koja sam ja glupača. Trebala sam ostati tamo gdje mi je i mjesto i samo zauvijek zaboraviti prošlost.

„Stani!" osjetim njegov grubi dodir na svojoj nadlaktici kako me okreće prema sebi. „Što radiš ovdje?"

Unese mi se u lice na što zažmirim na tren da smirim otkucaje svog srca. „Htje... Htjela sam..."

„Što hoćeš od mene? Što si htjela prokletnice?!" s boli u glasu me stegne za ruku te otvorim oči i pogledam ga suznim očima.

„Došla sam k tebi, tražeći novu šansu."

„K meni?" cinično se nasmije. „Ne sjećam se da sam te tražio."

„Alex, molim te..." prekine me.

„Ono čega se sjećam je da sam te davno bio molio da ne odlaziš, da me ne ostavljaš, ali si svejedno sjela na taj prokleti avion i usudila si se promatrati kroz prozor ono što napuštaš."

„K – Kako?" zbunjeno izgovorim teška srca dok ga promatram.

„Bio sam tamo, Elizabeth. Gledao sam te kako sjedaš u taj prokleti avion dok sam se u sebi jebeno molio da se predomisliš. Da ustaneš i dođeš k meni, ali nisi. Zato mi reci... što sada jebeno radiš ovdje?"

„Morala sam otići, Alex. Nisam više mogla biti ovdje, previše je boljelo."

„A mene nije?! Misliš da je meni bilo svejedno?!"

„Znam da nije, ali..."

„Ali, sada je." pogleda me crnim pogledom i otrovnim glasom izgovori. „Vrati se odakle si i došla. Ako si tražila novu šansu, uzalud si dolazila jer ja... te više nikad ne želim vidjeti."

Srce mi se slomi u tisuću komadića dok sam kroz maglu gledala njegovu siluetu kako odlazi. Dlan stavim preko usana kako bi prigušila jecaj. Drhtavih stopa i zamagljenih zjenica silazim stepenicama iz te bolne zgrade.

Sada je službeno kraj... kraj priče. Gotovo je.

Neću se ispričavati što sam otišla jer sam tim postupkom spasila samu sebe, ali žalim što sam tako jednostavno odustala od nas. Njega sada grli, ljubi i voli neka druga. Zaslužila sam to. Zaslužila sam njegovu mržnju.

U Lisicama PRAVDEWhere stories live. Discover now