Voljela sam senatora 🔛 ✒

SJEĆANJE

                                                  LEONA

Ljudima koji izgube sve, ostaju samo uspomene.

Ljudi na putu zaborava izgube dio sebe.

Žudeći da povrate izgubljeni dio kroče putem sjećanja. Kače pluseve i minuse kao znakove na putu. Oduzimaju pogreške i dodaju neke odluke.

Put zaborava uvijek je jednak putu sjećanja. Dužinu koju prelaziš kada ideš dalje i kada te prošlost vraća par koraka unazad.

Ali čovjek nikada ne može biti isti kao prije. Ni ne primjeti kada postane neko drugi, kad postane otporan. Ali rana uvijek ostaje ista. Ništa plića, ništa dublja. Samo vremenom više nije tako osjetljiv na nju.

Moj put je imao jasnu dužinu, jednaku širinu i mnoštvo šipražja. I u jednom i u drugom smjeru. Čak i pred punom opreznosti potkrala bi se nekakva grana ili kamen o koji bi se spotakla. Bilo je to više od puke modrice na koži i kraste koja bi vremenom otpala.

Kažu da rane dobijene tokom djetinjstva brzo zacijele. Što smo stariji proces je otežan, produžen i ožiljak gotovo uvijek ostaje.Nekada je nevidljiv, nekada lako uočljiv. Mogla bih se složiti s jednim dijelom te teorije. Ali kada su u pitanju duša ili srce dob i vrijeme nikada ne igraju glavnu ulogu. Za ono što diše, živi i kuca ne postoji igla koja će zakrpiti otvor i zaustaviti infekciju. Te rane ostaju otvorene da se sjećanjima produbljavaju poput kanjona u koji kroče samo najhrabriji. Neki kanjon nikada ne dožive. Neki ga ne prežive, a neki izađu zakinuti za dio sebe.

Ima i rana koje zarastu naprslo u ružne ožiljke. Zakamuflirane u riječi 'dobro sam' , 'prošlo je' i 'ne boli'. Takve rane se nikada ne prećute. Ali o njima se ne govori. Nikome. Čak ni samome sebi. Ipak o njima se najviše zna.

Hunts Point je znao i ćutao. Krio i govorio. Širio se jednosmjernim putevima. Sve dok ne obiđete pun krug, niste se mogli vratiti na početnu tačku. Prečicom biste uvijek udarili u zid. Slijepu ulicu. Grmlje i šipražje. Uspinjanje zidom zahtjevalo je napor i mnogo utrošene snage. Čak i kada biste uspjeli sa druge strane bi vas dočekala voda. Duboka i hladna. Spremna da proguta. Jednako je bilo i sa tajnama. Ili biste istrčali čitav krug i oslobodili se ili biste lagano plivali u njima. Samo ispočetka. Što više odmičete dubina postaje sve veća. I veća je vjerovatnoća da će vas kada, se najmanje nadate, povući na dno i ugušiti.

Dok trčim ustaljenom rutom i tjeram tijelo da se dobro zagrije, shvatam da se ništa nije značajno promijenilo. Ruta je uvijek ista, samo su se patike za trčanje mijenjale. Vrijeme je teklo u nepovrat, kao i život 472 stanovnika ovog mjesta.

Odabrano društvo naselilo je predgrađe Seattle. Moderno, urbano i povezano mostom sa gradom preko jezera Washington. Tako daleko, a opet tako blizu. Izolovano, a puno života. Ovdje je vladao mir i spokoj težak na desetine miliona dolara.

Hunts Point trebao je biti bijeg od vraga i novi početak. Mir koji će donijeti sigurnost i sreću. Kapija je trebala biti prag koji će ljubav preći. Prostrano dvorište namijenjeno Sarah i meni bez prisustva Tajne službe. Obećanja su trebala biti ispunjena, a porodica okupljena oko trpezarijskog stola svake večeri. Mama je trebala čitati priče za laku noć, a ne deklaraciju na boci alkohola kada se otac ne bi pojavio kući.

Opijena sjećanjima ubrzavala sam tempo i nisam se zaustavljala sve dok nije nastupila poznata bol koja se nemarno širila. U danima kada je prošlost oživljavala. Kada je dolazila da preuzme kormilo života. Zastala sam, dok sam bespomoćno zurila u stazu pored jezera koja je vezala sve okolne kuće i pristaništa.

Neočekivano sam se našla tu. Baš kao nekada bježala sam prema utočištu. Prije nego je ruta za bijeg postala prekratka. Prije nego su se mržnja i ljubav stopile u jedno. Prije nego sam shvatila da je utočište jazbina vraga.